INTERVJU Denis Ćorić “Nikada se nisam bojao izazova, u duši sam pomalo i Brotnjak”
Uspješni hercegovački nogometni strateg, Denis Ćorić, nakon nekoliko avantura u bosanskohercegovačkom nogometu, krajem kolovoza se otisnuo put Bliskog istoka i preuzeo momčad Al Faisaly Amman iz Jordana. Kao i domaćem nogometu, gdje je ostavio trag tako što je izvukao maksimum u svakom klubu u kojem je radio, i u Jordanu mu ide sjajno. Nakon prvih deset utakmica ima sjajan omjer od čak devet pobjeda i jednog remija. Za naš portal razgovarali smo o njegovoj nogometnoj karijeri i trenerskim počecima , svakodnevnim izazovima u trenerskom poslu, nogometu na Bliskom Istoku, ali i neraskidivoj vezi s našim Brotnjom.
Kako bi, kao i obično, krenuli od najaktualnijih tema, Denisom smo razgovor započeli o njegovom aktualnom angažmanu u jordanskom prvoligašu, Al Faisalyu.
Moram reći da uživam ovdje zajedno sa stručnim stožerom. Možda u našim krajevima ljudi imaju predrasude kad čuju nešto o Bliskom istoku, pa i Jordanu, zbog cjelokupne situacije koja je svima više manje – poznata, ali mi nismo osjetili nikakvu nesigurnost za sada. Radimo u dobrim uvjetima, klub je dobro posložen, liga zanimljiva. Grad u kojem radimo i živimo je Amman, jedan od najstarijih uopće u svijetu. Ljudi su pristupačni i vole i prate nogomet. Ne samo jordanski, nego i na globalnoj razini. To iskreno nisam očekivao, ali ovdje je nogomet dio tradicije. Što se tiče rada u klubu, jako brzo smo se prilagodili i stabilizirali i to je najvažnije za početak. Ide nam dobro i u prvenstvu i u Kupu koje je ogromno natjecanje, tako da nema mjesta nezadovoljstvu. Izvukli smo maksimum i moramo nastaviti raditi ovim tempom.
Al Faisaly je, inače, jako veliki klub u Jordanu?
Radi se o ogromnom brandu u jordanskom nogometu. Tako kaže i statistika. Imamo ukupno 35 titula prvaka države, 21 put je osvojen i Kup, a dva puta Azijski Kup što je ogroman uspjeh. Trenutno se držimo odlično u Pro ligi, koja je prvi rang natjecanja. Ostvarili smo 5 pobjeda uz jedan remi, još 4 imamo i u Kupu. Drugoplasirani smo, bod iza prve Al Ramthe koja ima 23 boda. Ljudi u klubu su prezadovoljni, navijači nas prate i podržavaju u velikom broju. Imamo i dva Kup natjecanja. Jedno je ono za klubove iz prve lige gdje igramo jedni protiv drugih kući i vani, drugo je za 32 kluba iz cijele države i igra se eliminacijskim sistemom kao i na našim prostorima. Svako natjecanje je ovdje bitno a raspored je intenzivan, tako da je važno pobjeđivati na svim frontovima.
Na Bliskom istoku cijenjena je struka s naših prostora?
Tako je. Ovdje se na našu struku gleda s posebnom težinom. Svi su svjesni kakve uspjehe rade i igrače proizvodereprezentacije Hrvatske ali i ostalih zemalja s Balkana. Sa mnom je pomoćni Gradimir Crnogorac koji je bio trener Slobode i ovdje je jako dobro prihvaćen kao moj asistent. Trener našeg kluba je nekada bio i sarajlija Dragan Talajić. Općenito je europska struka poželjna ovdje. Možda je manje poznato da su izbornici Jordanske reprezentacije bili i legendarni engeski treneri Harry Redknapp i Ray Wilkins. To pokazuje da se u Jordanu dosta ulaže u nogomet i da žele da se taktičko znanje iz Europe prenosi kod njih.
Kad smo kod reprezentacije, Jordan se prvi put u svojoj povijesti plasirao na Svjetsko Prvenstvo?
Naravno, zbog plasmana reprezentacije vlada velika euforija kod Jordanaca. Pogotovo zbog činjenice da je plasman izboren kolo prije kraja kvalifikacija. Očekivanja su velika od reprezentacije na toj svjetskoj smotri. U zadnje vrijeme su bili u vrhu svih Azijskih natjecanja i zbog toga je ovaj plasman nekakav šlag na tortu dobrog rada. Možda će se to sve nekako i podcijeniti u našim medijima, ali najbolji igrač Jordana je sjajni krilni napadač iz Rennesa, Moussa Al Tamari. Imaju određenu kvalitetu i imaju se sigurno čemu nadati na Mundialu sljedeće ljeto.
Vratimo se na BiH. Nekako smo dojma da ste se sjajno i kontinuirano nadograđivali u karijeri. Prvo rad u omladinskom pogonu Širokog, zatim asistiranje u prvoj momčadi i kratko iskustvo vođenja iste. Nakon toga ste se otisnuli u Ligu Federacije i Posušje pa GOŠK iz Gabele odveli do titule i plasmana u Premijer Ligu. I tamo ste u Željezničaru radili sjajne stvari. Kako gledate na svoj dosadašnji rad?
Najvažnije je da se nisam nikada bojao izazova. Radio sam s juniorima u Širokom i radili smo dobre rezultate. Bilo je tu sjajnih momaka i odgojili smo prave generacije igrača za prvu momčad Širokog. Nakon toga sam radio u prvoj momčadi Širokog kao pomoćnik trenerima poput Goce Sedloskog i Gorana Sablića. Dosta sam naučio od njih i vjerovao da jednog dana mogu biti prvi trener. Nekoliko puta sam dobio priliku samostalno voditi prvu momčad, ali sam osjetio da mi treba novo iskustvo i prilika da sam selektiram momčad i napravim nekakav rezultat. Otvorila se sjajna prilika u Posušju u ljeto 2020. i napravila se dobra klapa i to proljeće 2021. smo osvojili naslov prvaka u Federalnoj ligi. Nažalost, po ulasku u Premijer ligu, nakon par kola se dogodila mini kriza rezultata i napustio sam Posušje. Tada sam bio na nekakvoj prekretnici karijere i svaki sljedeći potez je bio ključan.
Za Vas nije bilo konkretnijih upita u Premijer ligi, pa vam se nije bio problem vratiti ponovno u Prvu ligu Federacije na poziv GOŠK-a?
Upravo tako, mislim da je taj trenutak povratka u GOŠK ključan. Bilo je nekakvih kontakta za premijerligaške klubove, ali ništa što bi zadovoljilo moje apetite u tom trenutku. Pojavila se ponovno ta opcija “Federacije” i ja sam prihvatio. Gospodin Lujo Ilić mi je predstavio klupsku viziju, poklopilo se s mojim planovima i u svibnju 2022. sam preuzeo GOŠK. Poharali smo ligu sljedeće sezone i ekspresno se vratili u Premijer Ligu, gdje smo nastavili igrati dobro i prvi dio jedeni, a potom je došlo do malog zasićenja i bilo je vrijeme za rastanak. Kad pogledate danas, u tom trenutku se vratiti u rang ispod i ponovno prolaziti sve u drugoj ligi, mislim da to ne bi puno trenera napravilo i da je upravo taj potez prevagnuo moju karijeru u jedan novi smjer i sve ono što će se dogoditi kasnije.
Vi ste zapravo dokaz da lokalni klubovi moraju imati više povjerenja u domaću struku?
Pa to je logičan put. Nemaju naši klubovi financijsku moć da plaćaju trenere koji će doći iz Europe i raditi ovdje, stoga je jasno da se moraju osloniti na domaću struku. Smatram da treba biti više strpljenja prije svega. Treneri ne mogu sprovesti ideju u tako malo vremena, a pogledajte samo kako se brzo mijenjaju. Dovoljan je i uzorak trenerskih imena tog novijeg ešalona mladih trenera iz mog razdoblja rada u BIH. Od Sergeja Jakirovića koji radi čudo u Hull-u u Engleskoj, Feđe Dudića koji radi odličan posao u Mariboru, Maka Ivanković je iz omladinskog pogona Zrinjskog došao do prve momčadi i uspio osvojiti duplu krunu. Kvalitetnu struku definitivno imamo, samo je stvar klubova koji to moraju prepoznati.
Da se vratimo ponovno na vaš put, iz GOŠK- a ste opet napravili jedan povratak. Ovaj puta u Posušje. Tamo ste ponovno ostavili veliki trag i odigrali jedno dobro proljeće.
Tako je, bili smo sjajni to proljeće u Posušju i skinuli skalp podosta jačim momčadima u tom trenutku. Stvarno sam uživao u svakom trenutku u Posušju i to je klub koji mi je dao priliku da se izbacim na veliku scenu u našem nogometu. Igrali smo jedan dobar nogomet to proljeće i ta epizoda mi je pomogla da postanem trener Željezničara, koji je prepoznao moj dobar rad i ponudio mi mjesto trenera.
Upravo je razdoblje u Željezničaru izazvalo najviše polemike. Vratili ste klub u sami vrh bosanskohercegovačkog nogometa. S gotovo istim kadrom koji se borio za opstanak sezonu ranije, vi ste se plasirali u europska natjecanja, a klub vam je, na razočarenje navijača, uručio otkaz dva kola prije kraja prošle sezone. Jesu li se dojmovi nakon svega slegli?
Ostao je mali žal što nismo do kraja dovršili dobar posao u Želji. Inače, Želju smatram svojim klubom, uživao sam u svakom danu trenerskog mandata. S pravom mogu reći da je to najveći klub u državi, uz sav respekt svima. Nevjerojatna podrška navijača koju osjetite na svakom koraku, sjajna atmosfera na tribinama Grbavice i ogromna klupska povijest koju znaju svi. Na kraju sam ponosan na sve što smo ostvarili i to je jedino važno. Ljudi koji vode klub su u tom trenutku odlučili tako, i ja kao trener i sportaš to moram poštovati.
Dotaknimo se i vaše igračke karijere. Bila je bogata i možda vam je to iskustvo pomoglo kasnije u trenerskom poslu?
Pa smatram da je, promijenio sam nekoliko klubova i kvalitetnih trenera, naučio i dosta toga o vođenju svlačionice i odnosima u njoj. Karijeru sam započeo u omladinskom pogonu tadašnjeg Veleža, u dva navrata igrao i u vašem Brotnju, dugi niz godina u mom Širokom Brijegu, te Neretvi i Drinovcima na samom kraju karijere. Najviše vremena sam proveo u Širokom, igrali smo sjajno europska natjecanja, dva puta osvojili i Premijer ligu BIH i to je bilo jedno zlatno razdoblje kluba. Smatram da te svaki klub i trener nauče nešto novo, a da svi igrači već pri kraju karijere znaju hoće li se opredijeliti za trenerski posao. U tom smjeru sam razmišljao i ja i i danas sam tu gdje jesam.
Spomenuli ste i Brotnjo. Bili ste u dva navrata u svlačionici pod tribinama čitlučkih Bara, što izdvajate iz tog slavnog razdoblja našeg kluba?
Uh, za Brotnjo me zaista vežu sjajne uspomene. Na legendarne Bare sam došao, u svom prvom mandatu, kao mladi igrač 1997. godine. U svlačionici je bilo puno prekaljenih i iskusnih imena poput braće Juričić, Kukoča, Brašnića i drugih. Bili smo dobri u toj sezoni, dobro parirali Zrinjskom i Širokom, koji su se do kraja borili za naslov. Upravo je ta momčad Brotnja bila temelj za onu legendarnu titulu prvaka države koja je uslijedila 2000. godine. Brotnjo je veliki klub, Čitluk ima veliku tradiciju nogometa kao sredina i mislim da zaslužuje biti minimalno rang iznad natjecanja u kojem se danas nalazi.
Smatrate, dakle, da Brotnjo može parirati klubovima koji su danas članovi Prve lige Federacije?
Pa mislim da po svakom segmentu to Brotnjo i zaslužuje. Čitluk je lijep grad, urbana sredina u kojoj žive ljudi koji obožavaju sport. Uz malo veću podršku zajednice, smatram da bi se bez problema mogli nositi s klubovima Federalnim prvoligašima. Sjećam se tih svojih igračkih dana iz Brotnja. Na stadionu nas je pratio veliki broj ljudi, imali smo sjajne trenere i igrače, pravu momčad i klapu na terenu. Osim već spomenutih imena iz mog prvog mandata u Brotnju, tu su još sa mnom bili i Maka Ivanković, Mustafa Kodro koji i danas radi u Veležu, zatim i braća Škaljić. Uvijek je Brotnjo bilo mamac za sjajne igrače i ako bi se jednog dana to sve zajedno podiglo na malo veći nivo, vjerujem da bi se u Čitluk mogla dovoditi sjajna igračka imena.
Znamo da vas, pored svega “na terenu”, za Čitluk veže i ona emotivna komponenta?
Tako je, moja draga supruga je iz Čitluka. Tu smo se upoznali a kasnije postali muž i žena. Volim doći na Bare i dan danas, pogledati utakmicu Brotnja i uživati u nogometu koji se igra za gušt i potez, jer mi posluži kao bijeg od svakodnevnog stresa u profesionalnom, trenerskom poslu. Inače, sin mi je član omladinskog pogona kluba, trenira na Barama i igra za pionire, a pri tomu pohađa i srednju školu upravo u Čitluku.
Osim ljubavi, za Čitluk vas vežu i brojna prijateljstva.
Tu stvarno imam dosta prijatelja. S legendarnim fizioterapeutom Brotnja, Mariom Prusinom – Perišom sam se i kumio i družimo se kad god imamo priliku. Uvijek rado ističem i Nikolu Juričića, koji mi je bio kapetan u Širokom Brijegu i puno smo toga prošli zajedno. Sina Luku sam mu vodio u juniorima Širokog Brijega, zajedno s tom sjajnom generacijom rođenom 96/97 smo napravili velike rezultate. Drago mi je da mu se danas sve ovo događa, da je zdrav i u ovakvoj formi, jer je sve to zaslužio svojim radom. Također se i čujemo redovno, kao i s njegovim kumom, bivšim nogometašem Lukom Miletićem. Kad imam slobodnog vremena, volim svratiti u Čitluk sa tim dragim društvom. Nakon svih izazova u Jordanu, jedva ih čekam vidjeti i družiti se s njima nakon dugo vremena. Zbog tog uvijek kažem da sam rođeni Ljutodočanin, ali u duši pomalo i Brotnjak, ha – ha.
Za kraj, kakve su ambicije za nastavak vaše trenerske karijeri?
Svi mi imamo nekakve snove i omiljene klubove gdje bi željeli raditi jednog dana. Nemam nekakav krajnji cilj, važno mi je da radim i da sam uspješan u poslu kojeg najviše volim. Da mi je netko prije deset godina rekao da ću raditi na Bliskom istoku, vjerojatno bih se smijao. Ali to je tako, morate se odricati i svaki dan raditi na sebi, pokušati naučiti nešto novo a ono ostalo, što dragi Bog da. “ – zaključio je sjajni trener, kojeg već u petak očekuje duel u Jordanskoj Pro ligi sa šestoplasiranom Al Jazeerom, gdje će tražiti treću pobjedu u nizu.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
