Četvrti dan 37. Mladifesta u Međugorju započeo je jutarnjom molitvom na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova. Molitvu je predvodio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, nakon čega je fra Ante Vučković održao katehezu o svetom Franji Asiškom, snazi Božje riječi i životu oblikovanom Evanđeljem.
Govoreći mladima okupljenima u Međugorju, fra Ante Vučković upozorio je da suvremeni čovjek nikada nije bio izložen tolikom broju riječi, informacija, komentara, reklama i tuđih mišljenja, a da je istodobno ostao gladan riječi koja može doprijeti do srca, prenosi radio-medjugorje.com
„Uronjeni smo u more, u ocean riječi, pa ipak smo, usprkos tolikim riječima, gladni riječi. Ne možemo živjeti samo od informacija. Nama je potrebna riječ koja će doći do srca. Riječ u kojoj ćemo se prepoznati, koja će nam pomoći izdržati neki teški životni trenutak, osloboditi nas straha, vratiti nam nadu ili nas pozvati da činimo dobro.“
Riječi koje slušamo oblikuju naš život
Fra Ante naglasio je kako čovjeka ne oblikuju samo velike životne odluke. Na njegov život utječu slike koje svakodnevno gleda, odnosi koje gradi, očekivanja drugih ljudi i glasovi kojima dopušta da određuju što je vrijedno.
„Ako svakoga dana slušamo samo riječi straha, uspoređivanja, natjecanja i uspjeha, te će riječi ući u dubinu naše duše. Ako stalno slušamo da vrijedimo samo kada pobjeđujemo, kada smo lijepi, priznati ili korisni, jednoga ćemo dana tako početi gledati sami sebe.“
Nasuprot riječima koje stvaraju strah i osjećaj manje vrijednosti stoji riječ Evanđelja, koja čovjeka podsjeća na njegovo dostojanstvo i poziva na milosrđe, istinu, vjernost i oproštenje.
„Ako susrećemo riječ koja govori o dostojanstvu, milosrđu, istini, vjernosti i oproštenju, onda će nas i takve riječi oblikovati.“
Sveti Franjo nije postao svet preko noći
Središnja osoba kateheze bio je sveti Franjo Asiški, kojega se danas najčešće zamišlja kao siromašnog i radosnog čovjeka, bliskog prirodi, siromašnima i mirotvorstvu. Fra Ante podsjetio je da Franjo nije oduvijek živio takvim životom.
Rođen je u imućnoj trgovačkoj obitelji, volio je društvo, pjesmu, slavlja i pustolovine. Želio je biti primijećen i sanjao je o viteškoj slavi, časti i velikim djelima.
„Pitao se što drugi misle o njemu i kako ga vide. U tome nema ništa neobično. Nitko od nas ne želi da mu život prođe uzalud. Svi želimo da naš život nešto znači.“
Prekretnica u Franjinu životu dogodila se u susretu s gubavcem, čovjekom kojega je prije izbjegavao. Kada mu se približio, nije se promijenio gubavac – promijenio se Franjo. Dopustio je da ga susret s drugim čovjekom dotakne i preobrazi.
„Franjo će poslije reći da mu se ono što mu je bilo gorko počelo pretvarati u slatko.“
Fra Ante pozvao je mlade da se zapitaju koga u vlastitom životu izbjegavaju te im poručio da ne dopuste da strah postane mjerilo njihovih odnosa.
„Franjo, idi i popravi moju Crkvu“
Nakon susreta s Kristom u licu gubavca, Franjo je u ruševnoj crkvici svetoga Damjana nedaleko od Asiza čuo osobni poziv. Božja riječ za njega više nije bila samo nešto što se čita ili sluša – postala je riječ koja ga poznaje po imenu i daje mu konkretnu zadaću.
„Riječ više nije samo nešto što se piše, čita ili sluša. Riječ poznaje njegovo ime. Obraća se njemu i samo njemu. Ne daje mu opću pouku o tome kako bi svijet trebao izgledati, nego mu daje vrlo konkretnu zadaću: ‘Franjo, idi…’“
Franjo je taj poziv u početku shvatio doslovno. Počeo je skupljati kamenje i vlastitim rukama obnavljati crkvicu svetoga Damjana. Tek je poslije razumio da nije pozvan obnoviti samo kamenu građevinu, nego živu Crkvu – ljude, zajednicu i odnose.
Tu je obnovu započeo živeći Evanđelje, koje je postupno postalo središte njegova života.
Obraćenje je put, a ne jedan trenutak
Govoreći o Franjinoj duhovnoj preobrazbi, fra Ante istaknuo je da se njegov život nije promijenio odjednom. Obraćenje nije jedan osjećaj, odluka ili snažan duhovni doživljaj, nego put koji traje.
„Iluzija je misliti da se čovjek obrati u jednom trenu. Obraćenje nije jedan osjećaj, jedna odluka ili jedan snažan duhovni trenutak. Obraćenje je put.“
Ta je poruka, naglasio je, posebno važna jer se ljudi često obeshrabre kada nakon dobre odluke otkriju da su njihove stare navike još uvijek prisutne.
„Franjo nije postao svet zato što više nije imao borbi. Postao je svet jer se u svojim borbama vraćao Riječi. Vraćao se molitvi i uvijek se iznova vraćao susretu s Kristom.“
Od Betlehema i Greccia do Kalvarije
Kršćanstvo, poručio je fra Ante, ne može opstati samo na riječima. Sveti Franjo želio je drugima približiti živo iskustvo Betlehema. Nije mu bilo dovoljno samo čitati evanđeoski izvještaj o Kristovu rođenju – želio je da ljudi vlastitim očima vide poniznost i ranjivost Boga koji je postao čovjekom.
Zato je u Grecciu okupio ljude i uprizorio prizor Kristova rođenja.
„Franjo u Grecciu ne objašnjava što je utjelovljenje, nego ga pokazuje. Ako se Evanđelje nigdje ne vidi, ono doista postaje apstraktna ideja.“
Greccio, međutim, nije bio završetak Franjina puta. Od Betlehema je krenuo prema Kalvariji, promatrajući Kristovu muku i razmišljajući o Bogu koji je prihvatio ljudsku ranjivost, bol i smrtnost.
„Isto tijelo koje je položeno u jasle bit će izloženo brutalnim udarcima na križu. Bog nije samo uzeo naše tijelo. On je s našim tijelom prihvatio našu ranjivost, bol i smrtnost.“
Fra Ante podsjetio je i na riječi koje se pripisuju svetom Franji:
„Plačem jer Ljubav nije ljubljena.“
La Verna i tragovi Evanđelja na tijelu
Godine 1224. Franjo se povukao na La Vernu, u tišinu, molitvu i post. Prema zapisima njegovih prvih životopisaca, ondje je ugledao Raspetoga u obličju serafina. Nakon toga iskustva na njegovim su se rukama, nogama i boku pojavile rane nalik Kristovim ranama – stigme, kao znak njegova suobličenja Kristu.
„Franjo je najprije čuo Riječ. Potom ju je u Grecciu učinio vidljivom, a na La Verni ta se Riječ upisala u njegovo tijelo. Možemo slobodno reći da Franjino tijelo postaje posljednji rukopis Evanđelja koje je živio.“
Ipak, poručio je fra Ante, čovjek ne mora nositi stigme da bi se na njegovu tijelu vidjeli tragovi Evanđelja. Oni se mogu prepoznati na rukama – u onome što činimo i komu pomažemo; na nogama – u tome prema komu idemo, a od koga bježimo; te u pogledu – okrećemo li glavu od ranjenog čovjeka ili u njemu prepoznajemo bližnjega.
Evanđelje se može vidjeti i u načinu govora, korištenju vremena, odnosu prema novcu, sposobnosti slušanja te spremnosti da načinimo prvi korak kada se neki odnos naruši.
Koje riječi oblikuju nas?
Za svetog Franju Evanđelje nije ostalo zapisano samo na papiru. Uvelo ga je u susret sa živim Kristom i postupno oblikovalo njegov pogled, odluke i cjelokupan život.
„Riječ je promijenila njegov pogled prema gubavcima, usmjerila ga da prevlada svoje strahove i otvorila mu vrata slobode. Riječ ga je prepoznala u svetom Damjanu i pozvala da popravi Crkvu. U Grecciu je postala vidljiva, a na La Verni se upisala u njegovo tijelo.“
Zaključujući katehezu na 37. Mladifestu, fra Ante Vučković pozvao je mlade da se zapitaju koje ih riječi svakodnevno oblikuju te dopuštaju li Evanđelju da postane vidljivo u njihovu životu.
„Bilo bi veliko kada bi nam sveti Franjo pomogao da ne govorimo samo o Evanđelju, nego da mu dopustimo oblikovati naš život: da ga čujemo, da nas mijenja, da postane vidljivo na nama i da Evanđeljem gradimo svoje odnose. U svijet u kojem ima mnogo riječi unesimo onu riječ koja daje život – Radosnu vijest, Evanđelje.“
