FRA GORAN AZINOVIĆ O sličnostima između ljudi i galebova
Galebovi su na prvi pogled zanimljiva i simpatična bića, no iza te vanjske ljupkosti često se krije drugačija narav. Premda im široka krila omogućuju majstorsko jedrenje zrakom, nose u sebi manu koja ih udaljava od savršenstva – sklonost krađi, prenosi medjugorje-news.com.
Ta lijepa pernata stvorenja po svojoj su prirodi bliža strvinarima nego nježnim pticama. Iako se nerijetko hrane ostacima, ne zaziru od toga da otmu i tuđi zalogaj – pa i od ljudi.
Sjećam se šetnje Helsinkijem: gotovo svaki štand sa sladoledom, voćem ili bilo kojom drugom hranom nosio je isti natpis – „Čuvajte se galebova.” Razlog je bio očit. Njihovi brzi i iznenadni napadi lako ostave neopreznog turista bez obroka. Promatrajući to, promijenio sam pogled na galebove; njihov krik i šum krila od tada doživljavam posve drukčije.
Taj novi pogled promijenio je i moje razumijevanje priče o galebu Jonathanu Livingstonu, koju je opisao Richard Bach. Tek sada shvaćam zašto se taj posebni galeb želio odvojiti od svog jata – da ne bi morao krasti tuđu hranu. Jonathan je želio letjeti visoko, živjeti iznad prosječnosti, izdići se iznad mentaliteta koji galebove veže uz otpatke. Njegov let bio je potraga za idealima i slobodom.
I čovjek, baš poput galebova, često osuđuje one koji se žele izdvojiti, zadržavajući se radije na zemlji nego koristeći darovana krila. Ostajući vjerno uz svoje „jato”, čovjek se veže uz bližnje, a zbog lijenosti ili udobnosti nerijetko i umire unutar tih granica – ne ostvarivši vlastite snove.
O, kako danas nedostaje ljudi kakav je Jonathan bio među galebovima – onih koji se usude vinuti iznad navike, prosječnosti i straha.
