INTERVJU Andrija Stipanović: „Košarka mi je dala obitelj, prijatelje i životno iskustvo koje želim prenijeti mlađima“
Umirovljeni košarkaš iz Međugorja, Andrija Stipanović, iza sebe ima bogatu karijeru ispunjenu nastupima u vrhunskim europskim klubovima i zapaženim igrama u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Sportski put započeo je u rodnom Brotnju, nastavivši ga u Zagrebu i Splitu, odakle je krenula njegova međunarodna avantura. U razgovoru za naš portal Stipanović se prisjeća svojih početaka, otkriva zbog čega je Brotnjo rasadnik košarkaških talenata, te govori o najljepšim trenucima karijere i planovima za budućnost.
Možete li nam opisati svoje prve košarkaške korake u rodnom Brotnju te kako je izgledao vaš put prema Zagrebu?
Moja prva sjećanja na košarkaške korake vezana su uz punu dvoranu u Čitluku i brisanje parketa. Mislim da smo svi iz tih generacija bili povučeni uspjesima Brotnja i nekako se svi zaljubili u košarku. Puno prijatelja je krenulo trenirati, pa sam i ja nakon rukometa odlučio okušati se u košarci. Uz trenere Grbavca, Bubala, Grgića, Žuže i Kurtovića stvorena je lijepa priča – svi smo imali priliku trenirati i napredovati.
Kako sam fizički nešto kasnije sazrio, nisam imao mjesta u selekciji svoga godišta, ali me spasio Davor Grgić koji me pozvao da treniram s mlađom generacijom. To se pokazalo presudnim za moju karijeru. Nakon toga sam trenirao kod Samira Žuže i tada prvi put osjetio što znači prava košarka. Splet okolnosti doveo je do toga da me u novinama primijetio predsjednik KK Bosco i pozvao u Zagreb. Tamo sam, uz trenera Perića, napravio veliki iskorak, fizički se razvio i shvatio da možda stvarno mogu igrati profesionalnu košarku.
Kako se može objasniti da je jedno malo Brotnjo iznjedrilo tako velik broj profesionalnih košarkaša?
Mislim da je uspjeh Brotnja promijenio sport u cijeloj općini i da se košarka počela gledati drugim očima. Hvala Bogu, imali smo velike uzore u koje smo se ugledali – Barišu, Domagoja Pinjuha, Prskala, Zorana Planinića, Vanjka, Žužu i druge. Najljepše je bilo to što smo, kao djeca, imali priliku igrati s njima i izbliza vidjeti njihovu veličinu.
Uz talenat i fizičke predispozicije koje su nam dane, ključ je bio u tome da nikada ne odustajemo i da pokušamo biti poput njih. Generacije koje su dolazile poslije nas naslijedile su taj mentalitet i pratile njihov put, ne samo u košarci nego i u drugim sportovima.
Od svih klubova u inozemstvu u kojima ste nastupali, koji vam je ostao u najljepšem sjećanju i zbog čega?
Svaki klub u kojem sam igrao zauzima posebno mjesto u mom srcu. U Splitu sam upoznao suprugu, u Turskoj dobio kćer Saru, a u Rumunjskoj kćer Petru. Teško je izdvojiti samo jedan grad, jer su uz sportske uspomene ostali i mnogi prijatelji s kojima sam i danas u kontaktu.
Tijekom karijere igrali ste protiv brojnih vrhunskih košarkaša – tko vam je bio najzahtjevniji suparnik i po čemu ga pamtite?
Sigurno su to bili naši „basketi“ protiv Zorana Planinića u dvorani – uvijek će ostati posebna uspomena jer smo ga svi htjeli impresionirati i davali maksimum.
Što se tiče profesionalne karijere, najteži protivnik bio je Nikola Peković. Odigrao sam tada jednu od svojih najboljih obrambenih utakmica, a on je svejedno postigao 30 poena. Bio je nevjerojatno snažan i vješt u onome što je radio, gotovo nemoguće ga je bilo čuvati.
Koje trenutke i uspjehe iz nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine izdvajate kao najposebnije?
Najdraže mi je prvenstvo Europe u Sloveniji 2013. godine. Iako nismo prošli skupinu zbog koš-razlike, zajedništvo i igra koju smo pokazali ostali su mi u najljepšem sjećanju. To prvenstvo pamtim po atmosferi i ljudima koji su činili reprezentaciju. Naravno, bilo je još puno trenutaka na koje sam ponosan, ali to iskustvo mi je posebno drago.
Kako vidite svoje planove nakon završetka igračke karijere i planirate li ostati u košarci u nekoj drugoj ulozi?
Nakon 20 profesionalnih sezona želim uzeti malo vremena da posložim privatni život i posvetim se obitelji. No, definitivno bih volio ostati u košarci i kroz svoje iskustvo pomoći budućim generacijama – ne samo u košarkaškom smislu, nego i u svemu onome što sportaše i košarkaše može dočekati u životu.
www.brotnjo.ba
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
