INTERVJU Marinko Primorac Primo: Brotnjak u pohodu na 14. nogometno prvenstvo
Marinko Primorac Primo jedan je od onih istinskih zaljubljenika u sport, čije se priče ne mjere samo utakmicama, rezultatima, nego kilometrima putovanja, uspomenama s tribina, emocijama koje velika prvenstva nose sa sobom.
Još od Svjetskog prvenstva 1982 u Španjolskoj, Marinko prati najveća nogometna natjecanja, a posebno mjesto u njegovu sportskom srcu zauzima Hrvatska reprezentacija. Do sada je pratio uživo 7 Svjetskih i 6 Europskih prvenstava u nogometu i preko 50 utakmica na stadionima diljem svijeta. Uz nogomet, veliki trag u njegovim sportskim putovanjima ostavila su i rukometna prvenstva, dok posebnu vrijednost ima njegova bogata kolekcija Panini i drugih sportskih albuma i sličica, zbog koje ga mnogi smatraju jednim od najvećih kolekcionara u BiH i šire.
U razgovoru za brotnjo.ba Primo govori o prvim odlascima na velika natjecanja, nezaboravnim utakmicama, navijačkim emocijama, anegdotama sa putovanja, kolekcionarskoj strasti i planovima za Svjetsko prvenstvo u Americi.
Marinko, kako je započela Vaša ljubav prema nogometu, putovanjima i velikim sportskim natjecanjima?
Ljubav prema nogometu počela je rano u dječačkoj dobi gledajući utakmice na Tv-u. Prvi uspjesi Dinama osvajanjem Kupa Velesajamskih gradova 1969. godine ili Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine. Posebno mi je u sjećanju ostala dramatična polufinalna utakmica Italija -Njemačka 4:3.
Također sam pratio utakmice bivše države, slušajući na radiju, gledajući na Tv-u golove, ponekad bi me stariji poveli na utakmicu u Mostar kad bi gostovao Dinamo. Isto tako se gledalo naše Brotnjo u Čitluku na nogometnom igralištu iza zgrade KIC-a. Spomenuo bih ovdje da sam bio i na 1.utakmici koja se odigrala na stadionu Poljud između Hajduka i Trabzonspora 1:0 u 1. kolu Kupa prvaka 1979. godine.
Putovanje na svjetska prvenstva krenulo je u mjesecu lipnju 1982. godine. Početkom te godine, kad sam bio student Ekonomskog fakulteta u Mostaru, pojavila se u tjedniku SN revija iz Zagreba, nagradna igra pod imenom “Svi igrate protiv Furije”. Pošto sam redovno kupovao dotični tjednik, odlučio sam se uključiti u igru bez nekih velikih očekivanja. Važno je napomenuti da nije bilo izvlačenja dobitnika, već je trebalo pokazati određeno nogometno znanje i skupljati bodove. Igra je trajala 8 kola i trebalo je u svakom kolu pogoditi koja će tri igrača sudjelovati u akciji, i kakav će biti završetak napada. Bilo je sedam završetaka napada, kao gol, vratnica, obrana vratara, pored gola, korner, gol aut, zaleđe. Petnaest najboljih koji skupe najviše bodova idu na Svjetsko prvenstvo, sve plaćeno, čarter let iz Zagreba, smještaj i hrana u hotelu u centru grada Valencije, karte za 5 utakmica grupne faze, prijevoz na utakmice, usluge vodiča cijelo vrijeme. Međutim bila je i jedna zamka, 1. u poretku ide na finale Svjetskog prvenstva 3 dana, dok dobitnici u poretku od 2. do 15. mjesta idu 12 dana. Uglavnom su svi željeli izbjeći 1. mjesto, a strahovati da ne budu 16. u poretku.
Prvo veliko prvenstvo pratili ste te 1982. godine u Španjolskoj. Kako danas pamtite taj odlazak i atmosferu s tribina?
Kao student 1. godine fakulteta bio sam pred velikom dvojbom, ići na prvenstvo i propustit važne ispite ili odraditi ispite na fakultetu, ali ne ići na prvenstvo. Odabrao sam prvenstvo i krenulo se ka Španjolskoj. Na prvu utakmicu se išlo u Zaragozu iz Valencije autobusom, ideš magistralnom cestom, ugrijalo, zemlja pusta i suha, nema kuća i onda neko stajalište, bar i okrepa. Stadion La Romareda nije bio ispunjen, a utakmica je bila nezanimljiva. Tu smo gledali dvije utakmice, ostale utakmice smo gledali u Valenciji na stadionu Luis Casanova. Stadion je bio uvijek pun, tu je Španjolska igrala svoje utakmice. Zanimljivo mi je bilo što su Španjolci bili gostoljubivi, na utakmice su donosili sendviče i vino u vinskoj kozjoj mješini tzv.bota de vino i nesebično nude da im se pridružiš. Isto tako je bilo puno žena na utakmici za razliku od naših stadiona koje su uglavnom posjećivali muškarci. Atmosfera na stadionu je bila fantastična i prijateljska. Maskota na prvenstvu se zvala Naranjito, naranča u dresu španjolske reprezentacije.
U Španjolskoj sam kušao nacionalno jelo paella, posjećivao barove gdje u gotovo svakom iznad šanka vise pršuti, jeo pršut patanegra, pila se crna vina . Išli smo na strastveni glazbeni španjolski ples flamenco, također i na koridu, tradicionalnu borbu sa bikovima sa iskusnim toreadorima, u trgovinama upoznao brendove Lacoste i Fred Perry. Valencija grad na moru, tako da smo išli i na kupanje. Nezaboravno prvenstvo.
Koliko je u to vrijeme bilo izazovno organizirati putovanje na svjetsko prvenstvo i doći do ulaznica?
Za svako prvenstvo je bilo potrebno praviti posebne planove i programe, jer nije bilo lako doći do ulaznica, pa trebalo je riješavati prijevoz, smještaj i sve druge popratne stvari. Ulaznice su bile veliki problem. Za prvenstvo u Italiji 1990 godine karte sam dobio preko svog prijatelja Talijana od sponzora Prvenstva Grana Padano i imao najbolja mjesta na stadionu od svih prvenstava do sada. Godine 1998. sam uplovio u bračnu luku i sa svojom ženom Željkom sam odlučio otići na bračno putovanje u Francusku i usput pogledati svjetsko prvenstvo u nogometu. Za to prvenstvo karte su bile veliki problem, uputio se na put, došao do Like, Otočac, zovem HNS, karata nema, kaže službenica vrati se kući, sve prodato. Ja nastavio put, nakon dan i pol vožnje došao do Lyona, dan prije utakmice upravo se parkirao kod stadiona Gerland, izlazim iz auta, kad ide razočarani Englez (oni ispali od Rumunjske i nije mu bilo do utakmice) i nudi mi 4 karte za utakmicu četvrtfinala sa Njemačkom. Nevjerojatna sreća. Prijedlog uzmi ili ostavi. Naravno kupim sve, a lako one dvije viška prodam drugim našim navijačima. Hrvatska osvojila brončanu medalju, a mi smo poslije toga još danima nastavili bračno putovanje.
Za Euro 2004 godine u Portugalu išli smo preko agencije Ban tours, pa su se oni pobrinuli za karte, prijevoz, smještaj. Za Fifa 2006 godine u Njemačkoj je bio najveći problem do sada. Pojavila se naša dijaspora, svi hoće na utakmice, sve je išlo preko FIFA ticketinga, karte uglavnom nedostupne, tako da sam preko raznih prijatelja za svaku utakmicu Hrvatske u grupi ipak, uspio dobiti karte, ali uz puno truda i muke. Isti problem se pojavio i za EURO 2008 godine u Austriji, možda u malo manjoj mjeri, ali također traženje preko poznanika,prijatelja, tako da sam i tu pogledao sve četiri utakmice Hrvatske.
Već nakon toga Eura 2008 godine pojavila se udruga navijača “Uvijek Vjerni” u koju smo se učlanili prijatelj Ivica i ja. Kroz praćenje kvalifikacijskih utakmica Hrvatske uživo sticali smo određene bodove te od Eura 2012 godine u Poljskoj nije više bilo problema za ulaznice.. Kasnije je udruga navijača postala minorna, ali je HNS preuzeo stvari u svoje ruke, tako da sad sve ide preko njih, a bodovi se također skupljaju kroz kvalifikacijske utakmice prateći uživo, jedna utakmica 1 bod, tako da je isto bitna što se bodova tiče utakmica protiv Španjolske ili Farskih otoka i onda se prati rejting zadnjih pet godina.
Što Vas je kroz sve ove godine uvijek iznova vuklo da putujete na velika nogometna prvenstva?
Jednom kad kreneš na prvenstva i kad osjetiš tu atmosferu, onda te iznova pokreće da ideš ponovno. Zemlje koje organiziraju prvenstva, sve su podredile tomu, cijeli ritam života gradova domaćina. Gradovi su okićeni zastavama prvenstava, panoi i reklame na svakom koraku, tu su neizbježni sponzori sa svojim proizvodima, gradski prijevoz na dan utakmice je besplatan za navijače sa kupljenim kartama za utakmice. Obično navijači stižu dan prije utakmice, ponekad se organiziraju i koncerti poznatih ili lokalnih pjevača, tako da atmosfera već bude uzavrela. FIFA ili UEFA fan zone stvaraju jedinstvenu atmosferu koja traje od jutra do kasno u noć, a nogomet postaje zajednički jezik svih prisutnih. Kad svjetsko prvenstvo stigne u grad, trgovi postaju tribine, ulice navijačke povorke, a cijeli grad jedan veliki stadion. Mirisi hrane, zvukovi pjesme i šarenilo zastava stvaraju atmosferu u kojoj se susreće cijeli svijet. Gradovi domaćini ne žive nogomet, oni ga dišu. Ko to doživi par puta, onda nema više odustajanja, već te ponovno vuče naprijed na nova putovanja.
Koje prvenstvo pamtite kao najposebnije i zbog čega?
Puno prvenstava je bilo spektakularnih, ali su opet posebna ona prvenstva kad je Hrvatska ostvarila povijesne pobjede. U Lyonu pobjedom nad Njemačkom, Hrvatska je na svom prvom svjetskom prvenstvu odmah ušla u polufinale. Cijela Francuska je slavila našu pobjedu, grle nas, ljube, pjevaju sa nama, navijači skaču u fontane, glavni trg u Lyonu je gorio sa Vatrenima’ a najveći razlog je bio što su u polufinalu izbjegli favorizirane Nijemce.
Isto tako, pobjeda nad Engleskom i ulazak u finale svjetskog prvenstva 2018. godine je također jedan od najboljih događaja u povijesti Hrvatske. Biti Hrvat tada u Rusiji je bila stvar ponosa, a i Rusi su bili presretni jer su poraženi po njima nadmeni i omraženi Englezi.
Iako svako novo prvenstvo podiže nivo organizacije naviše, prvenstvo koje je organizirano najbolje je ono u Qataru, praktično u glavnom gradu Dohi. Iako je bilo skepse oko toga prvenstva, sustav logistike prije i poslije utakmica je bio perfektan. Javni prijevoz precizan, nije se moglo zalutati nikako ili da promašiš stadion, ništa se nije prepuštalo slučaju, volonteri uigrani, spektakli sa glazbom prije i poslije utakmice, pjevači, mažoretkinje. Sponzori sa svojim igraonicama, fan shopovi.
Uspio sam gledati utakmice na svih 8 stadiona sa svojim kolegom Mićom, jednom smo čak gledali i dvije utakmice u istom danu. Stadioni prelijepi, perfektni, ne zna se koji je ljepši. Ipak, izdvojio bih jedan stadion imenom 974, tzv. Container jedinstven stadion u svijetu, napravljen od brodskih kontejnera. Boraviš u gradu Dohi, a svjestan si da su tu blizini tebe na par stotina metara nogometne ikone kao Ronaldo, Messi, Modrić, Neymar, Mbappe je poseban doživljaj. Lijepo je bilo vidjeti navijače iz Šri Lanke, Bangladeša, Sudana, Kenije u kockastim dresovima i kako kažu da navijaju za Vatrene od malena.
Postoji li utakmica hrvatske reprezentacije kojoj ste nazočili, a koja Vam je ostala posebno urezana u sjećanje?
St. Denise, Paris, i poraz u polufinalu od Francuske 2:1 1998 godine me ostavio onako nekako sa osjećajem da smo sami sebe pobijedili. Imali smo vodstvo i kontrolu utakmice, a onda neshvatljivim greškama naših ključnih igrača primimo 2 gola i izgubimo.
Prater, Beč, Austrija 2008 godine i primljen gol u sudačkoj nadoknadi drugog produžetka protiv Turske, kad smo imali vodstvo i samo trebali privesti utakmicu kraju. Ali neshvatljiva greška igrača, neizvršena zamjena igrača i nesretan gol nas odvele u poraz nakon penala. Taj poraz me ostavio razočaranim dugo vremena poslije utakmice i dalje vjerujem da je stručni stožer trebao mudrije odraditi finiš utakmice, pa bi i rezultat bio drugačiji.
Lužniki, Moskva, Rusija 2018 godine i gol Mandžukića u produžetku za pobjedu 2:1 protiv Engleske je najveća pobjeda Hrvatske u nogometnoj povijesti. Oduševljenje hrvatske i svjetske javnosti je bilo neprocjenjivo.
Kakve emocije nosite od trenutka kada se na stadionu, daleko od doma, čuje hrvatska himna i vidi mnoštvo naših navijača?
Kad zvuci hrvatske himne odjekuju stadionom, navijači stoje u tišini ili pjevaju iz svega glasa, stvarajući trenutke koji nadilaze samu utakmicu. More crveno-bijelih kockica na tribinama pretvaraju stadion u simbol zajedništva, ponosa i pripadnosti. U trenutku kad započne pjesma hrvatskih navijača, onda stadion nije samo arena, nije samo utakmica, već počinju emocije i ljubav prema domovini. Moglo bi se reći tisuće navijača, jedna pjesma, jedno srce.
Napomenuo bih ovdje, da dan prije utakmice trgovi svjetskih gradova više ne pripadaju tome gradu, na jedan dan postaju mali komadi Hrvatske. Tisuće ljudi u kockicama pjevaju, grle se i stvaraju osjećaj kao da se utakmica igra kod kuće. To nije samo navijačko okupljanje, ponekad je to seoba naroda. Hrvatski navijači pretvaraju ulice, trgove, kafiće, restorane u more kockica, stvarajući atmosferu koja se osjeća satima prije prvog sučevog zvižduka.
Možete li izdvojiti neku zanimljivu anegdotu s putovanja na svjetska ili europska prvenstva?
Tih zanimljivosti je bilo na svakom putovanju i u svakom gradu, evo izdvojiti ću ponešto.
Lisabon, Portugal 2004 godine subota uvečer, stari dio grada, ulice prepune, lisabonski fado, tradicionalna portugalska glazba, organizirana večera sa pićem za nas dvadesetak iz grupe. Dobra atmosfera, objekt pun i domaćini donesoše pršut na stol sa strane i da svatko može narezati koliko želi. Upozoravao sam svoje da ne uzimaju jer to je ekstra i nije uplaćeno. Ignorirali su me. Ispostavili nam račun za pršut, veći nego što nas je koštala večera i fado.
Sao Paulo, Brazil 2014 godina, Corinthians arena, utakmica otvaranja svjetskog prvenstva Brazil-Hrvatska, pjeva Jenifer Lopez, spektakl. Pola navijača iz naše grupe nije imalo ulaznice za utakmicu, pa je vodič grupe zamolio mene i prijatelja Ivicu za pomoć da ih uvedemo na stadion. Stadion, onako još nedovršen, puno navijača, i onako u onoj gužvi smo jednom malom vještinom uspjeli ubaciti stadion sve naše suputnike.
Deauville, Francuska 2016 godine, moderno ljetovalište u Normandiji, baza hrvatske nogometne reprezentacije, vrtimo se Ivica i ja oko hotela da uđemo u hotel, ali policija i zaštitari na svakom koraku i kažu no passaran. Mi pošli nazad, kad netko zove Ivica, poznanik, logističar naše reprezentacije i kaže hajdete unutra na piće. Sjedimo mi tu , hodaju Modrić, Mandžukić, Rakitić, Ćorluka i pita logističar hoćete li se slikati sa igračima? Mi kažemo ne. Naiđe osporavani izbornik Ante Čačić, mi ga zaustavili, slikali se sa njim i kažemo mu da cijela momčad mora biti jedinstvena da bi pobjeđivala i da navijači podržavaju njega kao trenera. Ante uzvrati – “mi i jesmo tu zbog takvih vjernih navijača kao vas dvojica koji nam iskazujete podršku”.
Bordeaux, France 2016 godine, hotel u neposrednoj blizini novog Stadiona Matmut Atlantique, pun Španjolaca, jedina dva Hrvata, kum Ivica i ja. Na terasi španjolski kuhar priprema paellu u mega tavi zvanoj paellera. Španjolska glazba je tu, uglavnom jelo i zabava počinju poslije utakmice, fešta je pripremljena. Međutim pobjedom Hrvatske nad Španjolskom 2:1, fešta je otkazana, a u paelli smo uživali nas dvojica, jer je njima uglavnom prisjela.
Doha Qatar 2022 godine, poslije remija u 1. utakmici sa Marokom, razdragani navijači Maroka nas pozdravljaju sa 30 metara, smiješe se, hoće da se slikaju sa nama, ponašaju se nadmeno danima poslije te utakmice. Međutim poslije naše pobjede nad Marokom u utakmici za 3.mjesto i osvajanja brončane medalje, sklanjaju se od nas. Suputnik u zadnjih pet prvenstava, moja kći Marta kaže vidi ti ovih Marokanaca, dobro što ne žele da se slikaju, već neće više ni da nas pozdrave.
Poznati ste kao jedan od najvećih kolekcionara Panini i drugih sporstkih albuma u BiH. Kada je počela kolekcionarska strast i imate li posebno drage albume vezane za Hrvatsku?
Kolekcionarstvo Panini počelo je davne 1974 godine za tadašnje svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Te godine je izišao prvi Panini album izvan Italije. Tih godina, a i dugo kasnije bilo je jako teško popuniti albume, kolekcionarstvo nije bilo razvijeno, to je bio hobi djece, igranje pola-cijelo. razmjene su bile jedino moguće uživo. Uvijek je falilo nešto sličica. Kad bi se naša bivša država plasirala na prvenstva, lakše je bilo popunjavati, bilo je mnogo više skupljača. Međutim pojavom interneta i platformi za razmjenu sličica došao sam u mogućnost da se mijenjam sa skupljačima iz cijelog svijeta. Tako sam uvidio i da su ostali kolekcionari odrasli i ozbiljni ljudi kojima je to hobi. Sustavom ponude i potražnje, slanjem poštom, uspio sam potpuno popuniti sve postojeće albume za FIFA svjetska prvenstva od 1974, za UEFA Euro prvenstva od 1980, za UEFA Champions League od 1999 godine, albume Nogometne lige iz bivše države i još mnoge druge albume. Zanimljivo je vidjeti u tadašnjim albumima i naše čitlučke vedete Predraga Jurića i Davora Juričića Šojku.
Osobno mi je najdraži album Panini 1998 France gdje se nalaze naši brončani vatreni Šuker, Boban, Prosinečki i drugi. Isto su mi dragi i oni prvi albumi sa našima Panini England 1996 i Panini Korea-Japan 2002.
I ovaj sada Panini FIFA World cup 2026 skupljam i pri kraju sam potpunog popunjavanja.
Uoči Svjetskog prvenstva u Americi, planirate li ponovno putovati na Vaše 14. veliko natjecanje i što još nakon toliko prvenstava, želite doživjeti kao sportski zaljubljenik?
Planirao sam putovati i na ovo FIFA 2026 Svjetsko prvenstvo i to na grupnu fazu utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u SAD-u i Kanadi. Ova prvenstva koja posjećujem nisu samo nogometna zabava, jer ona su i dio šireg turističkog posjeta. Tada obiđem i druge znamenitosti gradova domaćina, kao što su trgovi, glavne pješačke ulice, mostovi, tvrđave, zatim katedrale, crkve, muzeje, pivovare, vinarije, mjesta po kojima je grad prepoznatljiv, spomenike istaknutim osobama, objekte posvećene znamenitim bitkama u ratovima . Ako je grad na rijeci, jezeru, kanalima, obvezno napravimo tour sa brodom, a ako ne onda tour sa autobusom. Tako da je to više od igre i navijanja. Pošto je Amerika no.1 kad je u pitanju show, tako očekujem da će biti i ovoga puta.
I kao nogometni zaljubljenik želio bih doživjeti da budem na prvenstvu i za šest godina, da to bude moj zlatni jubilej, 50 godina gledanja prvenstava.
Pri preuzimanju teksta, obvezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
