INTERVJU Zoran Planinić: Tajna uspjeha iza jedne velike karijere
Zoran Planinić, proslavljeni košarkaš koji je iz Brotnja stigao do vrhova europske košarke i NBA lige, u ekskluzivnom razgovoru za Brotnjo.ba prisjeća se ključnih trenutaka svoje karijere — od utakmice u Beogradu koja ga je „stavila na europsku mapu“, preko ozljede i bolnog poraza na Eurobasketu 2005., do vrijednosti koje mu je sport usađivao: discipline, odgovornosti i vjere u bolje. Razgovor otkriva i kako je odrastanje u Brotnju i rad s trenerom Tomom Bubalom oblikovalo njegov pristup igri i životu.
Kada se osvrnete na svoju bogatu karijeru, postoji li trenutak ili utakmica koju posebno pamtite kao prekretnicu?
Rekao bih da je utakmica u Beogradu protiv Partizana bila prekretnica, iako sam i prije toga pružao dosta dobrih partija, kako u juniorskim tako i u seniorskim prvenstvima, budući da sam već tada s Benstonom igrao prvu ligu dvije-tri godine. Ipak, mislim da je ta utakmica bila trenutak koji me stavio na europsku mapu, ponajprije zato što se odigrala u Beogradu, koji je tada bio svojevrsna prijestolnica košarke, mjesto prepuno fanatika i trenera. Iako se već znalo za mene i spominjalo se da postoji taj Planinić koji dobro igra, smatram da je upravo ta utakmica pokazala da mogu uspješno igrati na toj razini. Nakon toga mi se, uvjeren sam, otvorilo puno novih prilika.
Koliko je odrastanje u Brotnju i prvi košarkaški koraci u Hrvatskom košarkaškom klubu Brotnjo oblikovalo Vaš put prema europskoj i NBA košarci?
Mislim da me to razdoblje uvelike oblikovalo kao čovjeka, a osobito moram istaknuti veliki utjecaj trenera Tome Bubala. Na samim počecima, kada sam tek krenuo trenirati, bez obzira na to što sam imao ogromnu ljubav prema košarci, što sam je živio, budio se i spavao s njom, upravo ti treninzi i način na koji ih je on vodio bili su posebni. Voljeli smo trenirati jer nam je dao taj osjećaj igre – košarka nikada nije bila puko odrađivanje treninga, nego uvijek igra, zabava i druženje. Tako sam je ja i doživljavao. Tek kasnije, kada sam se susreo s drugačijim načinom rada, shvatio sam koliko je to bilo važno za mene u tim trenucima. Jer, da mi je tada netko drugi bio trener, možda to ne bi izgledalo tako.
Kako ste doživjeli prelazak iz Europe u NBA ligu i koji su bili Vaši najveći izazovi na toj razini natjecanja?
U mojoj glavi to je tada izgledalo kao nešto sasvim normalno, prirodan slijed događaja. Iako je bio u pitanju dječački san, meni je sve to nekako djelovalo uobičajeno. Govorimo o početku 2000-ih, a Cibona je tada bila vrlo ozbiljan euroligaš u kojem sam već imao značajnu minutažu i važnu ulogu. U tom razdoblju dogodio se draft i odlazak u NBA ligu. Moram reći da me najviše iznenadio ritam utakmica. U Europi je naglasak bio na taktičkom dijelu, dok je u NBA-u više bio na brzini, trčanju i fizičkom aspektu igre. Trebalo mi je određeno vrijeme da se prilagodim i upravo tu sam osjetio najveću razliku – u tempu igre.
Utakmica protiv Špajolske na Eurobasketu 2005. godine u Srbiji i Crnoj Gori ostala je upamćena po Vašoj ozljedi, ali i po suđenju Luigia Lamonice. Kako danas gledate na taj susret?
Svaki put kada se sjetim toga, osjećam žalost, jer sam već negdje u medijima rekao da su ta utakmica i to prvenstvo bili prekretnica. Čvrsto vjerujem da smo te godine imali ekipu sposobnu postati prvacima Europe. Stvarno sam uvjeren u to. Mislim da se ona utakmica protiv Španjolaca uopće ne bi razvila u egal da smo Kasun i ja ostali zdravi. Upravo ta utakmica nas je, nažalost, bacila u drugi razred europske košarke.
U mentalnom smislu također, jer naša publika ne oprašta. Nakon onoga što se dogodilo, mi smo psihološki potonuli. Nismo imali osobu koja bi nas izvukla iz toga. Nakon tog prvenstva Spahija, mislim, više nije želio biti trener, neki su se igrači oprostili od reprezentacije ili jednostavno nisu htjeli igrati dalje. Bilo je dosta negativne energije, a i mi igrači smo tome sami pridonijeli, svatko sa svojim egom. No, bez ikakve sumnje, ta je utakmica bila prekretnica.
Igrali ste u različitim ligama i zemljama. Što smatrate najvećim bogatstvom koje ste ponijeli iz tih iskustava?
Bilo je prelijepo – svaka zemlja, kultura i ljudi donijeli su mi jedno predivno iskustvo. Bio sam toliko sretan da mi je u svakoj situaciji bilo dobro. Nigdje nisam doživio niti jedan negativan ispad. Od Amerike, Španjolske, Rusije do Turske mogu reći samo lijepe i pozitivne stvari. Što se tiče ljudi, hrane i jezika, sve to mi je sigurno proširilo vidike. Ne mogu suditi na osnovi jedne osobe, pa sam u tom smislu ostao prilično širok i otvoren.
U današnje vrijeme koliko pratite razvoj mladih košarkaša u Hercegovini i imate li savjet za mlade talente koji sanjaju o velikim karijerama?
Dosta je teško odgovoriti na to pitanje. Slabo pratim, zapravo ne mogu reći da pratim, ali mi je logično da Hercegovina i ovo podneblje iznjedre mnogo talenata zbog samog načina života. Moj savjet bio bi da idu dan po dan i da se ne opterećuju previše budućnošću. Neka budu tinejdžeri i rade ono što svaki tinejdžer treba raditi, ali s druge strane neka trening shvate ozbiljno i pristupaju mu odgovorno, iz dana u dan.
Nakon završetka igračke karijere koliko ste ostali povezani sa košarkom, te na koji način je ona i dalje prisutna u Vašem životu?
Navijačka strast i dalje je prisutna. To je nešto što sam naučio kroz svoju karijeru – kada uđeš preduboko u bilo koji aspekt sporta, uvijek pronađeš nešto što ne valja. A upravo ti ti nedostaci znaju pokvariti onaj trenutak zadovoljstva zbog kojeg svi i volimo sport. Zato sam nakon karijere odlučio da ne želim ulaziti u te dubine, nego ostati samo običan, naivan navijač. Shvatio sam da mi to pruža najveće zadovoljstvo.
Što se tiče Dinama, čiji sam veliki navijač, Cibone, hrvatske reprezentacije i ostalih klubova i ekipa, ne volim se upuštati u rasprave niti analize. Jednostavno volim upaliti televiziju ili otići na utakmicu i gledati isključivo kao navijač – i to mi donosi ogromno zadovoljstvo.
Kada bi ste mogli izdvojiti tri vrijednosti koje Vam je sport dao, a koje prenosite dalje u privatnom životu koje bi to bile?
Definitivno – odgovornost i disciplina u pravom trenutku. Vrlo lako mogu osjetiti kada je potrebno dati maksimum, a kada je vrijeme za opuštanje. Rekao bih: disciplina, odgovornost i stalno vjerovanje da će biti bolje. Čak i u najtežim trenucima uvijek vjerujem da će se pojaviti svjetlo na kraju tunela. Mislim da sport upravo to savršeno daje.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
