Mile Rončević: “Brotnjo nije samo klub, ono je dio identiteta Čitluka i Hercegovine”
Dvadeset i šest godina nakon povijesnog naslova prvaka Bosne i Hercegovine, uspjeh Brotnja iz 2000. godine i dalje se pamti kao jedan od najvećih sportskih trenutaka Čitluka i Hercegovine. Bio je to naslov koji je nadilazio granice nogometa, jer je ujedinio mjesto, navijače i cijeli kraj oko jedne šampionske generacije.
Jedan od ljudi koji su bili dio te priče je Mile Rončević, kondicijski stručnjak i član stručnog stožera Brotnja, čovjek s velikim iskustvom iz hrvatskog rukometa, skijanja, boksa i nogometa. Rončević ovih dana ponovno boravi u Međugorju i Čitluku, a u intervjuu koji je za Hercegovina.info vodio Ivo Ćubela prisjetio se dolaska u Brotnjo, šampionske generacije, atmosfere na Barama, ali i otvoreno govorio o tome zašto klub s takvom tradicijom ne bi smio nestati iz ozbiljnog nogometa.
“Hercegovina me uvijek vuče”
Rončević kaže kako se u Hercegovinu vraća već godinama, a razlozi su, kako ističe, i sportski i osobni.
“U zadnjih dvadesetak godina, od kada smo osvojili to prvo mjesto, u više navrata dolazim u Hercegovinu. Više je razloga zašto me to vuče. Jedan je sigurno taj naslov prvaka Bosne i Hercegovine s Brotnjom. Drugi je i osobni. Ja sam Hrvat Bunjevac. Moj narod je prije 150 ili 200 godina bio vezan uz prostor oko rijeke Bune. Mi nismo iz Blagaja, ali jesmo od Bune. I zato mi je ovaj kraj blizak”, govori Rončević.
Dodaje kako u Hercegovinu nikada ne dolazi kao stranac.
“Svaki put kada dođem, vidim nešto novo. Jednom Počitelj, drugi put Grude, Posušje, Međugorje… Ovo je kraj koji ima posebnu emociju.”
U Brotnjo je stigao na poziv Milorada Prusine
Prisjećajući se dolaska u Čitluk 2000. godine, Rončević ističe kako je u Brotnjo došao na poziv prijatelja iz studentskih dana, Milorada Prusine.
“Došao sam na poziv mog prijatelja iz studentskih dana, Milorada Prusine. On me poznavao i znao je da imam veliko iskustvo u sportu. Radio sam u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, u boksu, skijanju, u rukometnim i nogometnim klubovima u Rijeci i Zagrebu. Rekao mi je: dođi, snimi situaciju i pomozi koliko možeš.”
Ubrzo nakon njegova dolaska, u klub je stigao i talijanski predstavnik kako bi provjerio uvjete kojima Brotnjo raspolaže, budući da je klub bio na pragu europskih utakmica.
“Kada je ušao u svlačionicu, rekao je: ‘Mamma mia, je li moguće da ovo postoji ovdje?’ Kožne fotelje, bazeni, jacuzzi, sve je izgledalo sjajno. Ali kada bih se vratio u Rijeku ili Zagreb i kada bi me pitali kakvo je stanje dolje, govorio sam: sjaj i bijeda.”
Rončević objašnjava kako je “sjaj” bio ono što se vidjelo na prvu – dobra energija, uređene svlačionice i ljudi koji su gurali veliku sportsku priču. “Bijeda” je, s druge strane, bila ono što je nedostajalo: pomoćni teren, ozbiljnija zdravstvena služba i dovoljan broj fizioterapeuta.
“Ljudi su se snalazili privatnim kapitalom i velikim entuzijazmom”, ističe.
“Ivo Ištuk bio je ozbiljan profesionalac”
Kada je stigao u Brotnjo, momčad je vodio poznati trener Ivo Ištuk, a njegov pomoćnik bio je Mario Tot.
“Izgledalo je dobro. U to vrijeme momčad je vodio iskusan i poznat trener Ivo Ištuk, ozbiljan profesionalac. Pomoćnik je bio Mario Tot, trener intelektualac. To je dobro funkcioniralo.”
Ipak, u organizacijskom smislu klub se još gradio. Nije bilo zajedničke kuhinje, igrači su se hranili po hotelima ili individualno, a prehrana i zdravstvena skrb nisu bile na razini koju zahtijeva ozbiljan profesionalni sport.
“Znao sam pitati igrača što je jeo taj tjedan, a on kaže: svaki dan roštilj. Drugi kaže: svaki dan pizza. A prehrana je za sportaša benzin. Bez toga nema ozbiljnog sporta.”
Rončević naglašava kako su se tada odmah pokušali poboljšati putovanja, oporavak i priprema igrača za utakmice.
Šampionska momčad imala je zdravu bazu
Govoreći o fizičkoj spremi tadašnje generacije, Rončević kaže kako je momčad imala dobru osnovu.
“Fizička sprema bila je na zadovoljavajućoj razini. Ti dečki su dolazili iz zdravog podneblja, iz Posavine, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine. Polako su se navikavali na rad dvaput dnevno. Moj angažman bio je više savjetodavnog i organizacijskog karaktera, jer smo već bili u jeku prvenstva.”
Prema njegovim riječima, Brotnjo je imalo kvalitetnu momčad i snažnu energiju oko kluba, ali je nedostajao sustav kakav imaju veći klubovi.
“U takvom trenutku ne možeš sve uspostaviti preko noći. Ali zahvaljujući kvaliteti igrača, radu trenera i energiji oko kluba, uspjelo se. Uspjelo se jer je postojala velika volja.”
“Ne zaboravite Brotnjo”
Jedna od poruka koju Rončević posebno naglašava je važnost kulture sjećanja. U svojoj bogatoj karijeri bio je dio velikih sportskih uspjeha, od hrvatske rukometne reprezentacije do olimpijskih i svjetskih medalja, ali smatra kako se ljudi koji su bili dio takvih priča često kasnije zaborave.
“Ja sam u svojoj karijeri s Hrvatskom osvojio puno medalja, europskih, svjetskih, olimpijskih, mediteranskih. Bio sam u Atlanti kada je Hrvatska osvojila olimpijsko zlato u rukometu. Ali kada danas gledam neke obljetnice, često vidim da se ljudi ne sjete onih koji su bili dio tih priča.”
Zato, kaže, Čitluk ne smije zaboraviti 2000. godinu.
“Vi trebate iskoristiti tu kulturu sjećanja. Ne zaboraviti Brotnjo. Ne zbog ovih igrača koji su igrali, nego zbog naroda koji je živio za to, zbog mjesta i zbog Hercegovine.”
Medić i Prusina bili su ključni ljudi šampionske priče
Rončević ističe kako su u tadašnjem uspjehu Brotnja važnu ulogu imali predsjednik Ivan Medić i Milorad Prusina.
“Prije svega predsjednik Ivan Medić i Milorad Prusina. Prusina je bio katica za sve. Radio je na tome da se organizacijski i administrativni dio pokrije maksimalno. Dovodio je ljude, pokušavao posložiti klub, angažirati mlađe ljude, podizati razinu rada.”
Dodaje kako je klub tada imao ambiciju, energiju i osjećaj da se može napraviti nešto veliko.
“To je u jednom trenutku stvarno izgledalo na vrlo ozbiljnoj razini. Trošilo se puno novca, jer kada se igrač ozlijedi, moraš ga voditi u Široki Brijeg, Grude ili negdje drugo. A na 30 igrača moraš imati ozbiljnu fizioterapeutsku službu u klubu. To tada nije bilo lako.”
Bare su nosile momčad
Posebno mjesto u Rončevićevim sjećanjima ima atmosfera na stadionu Bare.
“Atmosfera je bila strašna. Na većini utakmica stadion je bio pun, a i kada nije bio pun, bilo je puno ljudi. Kada bi se na stadionu pjevalo, igrači bi se ježili. Protivnicima je već pri dolasku bilo jasno gdje su došli.”
Kaže kako je stadion tada bio velika prednost Brotnja.
“To je bio stadion koji je nosio momčad. Kada bi klubovi dolazili u Čitluk, tu je već bilo 1:0 za nas. A vani je bila druga priča.”
Gostovanja su, prisjeća se, bila zahtjevna i često neugodna, osobito u vremenu neposredno nakon rata.
“Bilo je teško. Dođeš negdje, u početku nema nikoga, onda se stadion počne puniti. Ima redara, nema redara, bude svega. Znalo je biti grubosti, pritiska, neugodnosti.”
Ipak, Brotnjo je, kaže, odgovaralo sportskim putem.
“Nismo odgovarali na grubosti. Odgovarali smo loptom. Sačuvaš neriješeno, daš gol i ideš kući što prije.”
Zbog toga, smatra Rončević, naslov iz 2000. godine ima posebnu težinu.
“To nije bilo lako vrijeme. Zato taj naslov ima težinu.”
Nogomet je danas postao industrija
Kao kondicijski stručnjak s velikim iskustvom, Rončević ističe kako se priprema sportaša u posljednjih 25 ili 30 godina promijenila iz temelja.
“Napredovala je strašno, jer je znanost ušla u sport. Prije su se time često bavili ljudi bez ozbiljne edukacije, a danas imaš fakultetske smjerove, stručnjake, nutricioniste, analitiku. Danas te znanost može pripremiti za 40 ili 50 utakmica u sezoni.”
Ipak, smatra kako se promijenila i sama igra.
“Danas je nogomet postao samo trka. Fizika je prevladala. Nema više toliko španera, nema više igrača koji su stalno davali loptu naprijed. Danas se puno vraća nazad, kruži se, sve je postalo industrijski nogomet.”
Zdrava prehrana kao temelj sporta
Rončević je oprezan prema pretjeranom oslanjanju na dodatke prehrani i suplemente. Za njega je temelj ozbiljnog sportskog rada i dalje kvalitetna prehrana.
“Ja sam uvijek bio protiv toga da se sve rješava dodacima. Po meni je najbolji medikament zdrava prehrana.”
Pritom naglašava kako prehrana nije samo pitanje izbora namirnica, nego i vremena obroka te individualnog pristupa svakom sportašu.
“Treba jesti kvalitetno, ali ne bilo kada. Doručak je najjači obrok. Naravno, danas moraju biti uključeni nutricionisti, jer nije svaki igrač isti. Nekom odgovara jedno, nekom drugo. Sve je individualno.”
Dodaje kako ozbiljan sport traži poznavanje čovjeka, a ne samo programa.
“Veliki sport traži da poznaješ čovjeka. Ne možeš svakome dati isti program i isti režim.”
Sjećanja na velikane sporta
U svojoj karijeri Rončević je radio ili bio blizu rada s brojnim velikim sportskim imenima. Bio je dio hrvatske rukometne reprezentacije u vremenu velikih medalja, radio je u skijanju s Nikom Fleiss te u boksačkom sportu s Marijom Šivolijom.
Posebno se prisjetio Dražena Petrovića.
“Dražen bi završio svoj trening, pa bi čekao nas i pitao može li s nama još malo igrati nogomet. Non-stop je trenirao.”
Kao primjer velikog rukometnog talenta izdvaja Patrika Ćavara.
“Po meni je Patrik Ćavar najbolji rukometaš svih vremena. Mogao je igrati sve. Lijevo krilo, srednjeg vanjskog, sve osim vratara.”
Jednako cijeni i one koji su sve napravili radom.
“Perkovac je primjer čovjeka koji je radom napravio sve. Nije bio najveći talent, ali je radom postao kapetan reprezentacije.”
“Brotnjo je tada imalo dobru sportsku politiku”
Rončević smatra kako je Brotnjo u toj eri znalo birati ljude i donositi dobre sportske odluke.
“Brotnjo je tada imalo dobru sportsku politiku. Znalo je dovesti stručnjake, znalo je dovesti dobre igrače. Klub mora imati nos za igrača i trenera.”
Nakon Ive Ištuka, podsjeća, došao je Srećko Lušić, također profesionalac, ali drugačijeg trenerskog profila.
“To je bio drugi tip trenera, ali isto profesionalac. Jedan trener ima jedan stil, drugi drugi. Važno je da klub zna što želi.”
“Bilo bi šteta da Brotnjo ne ide prema višem rangu”
Govoreći o današnjem položaju Brotnja, Rončević ne skriva žaljenje što klub s takvom poviješću igra u nižem rangu.
“Teška su vremena, znam. Ali bilo bi šteta zbog tradicije koju Brotnjo ima da ne ide prema višem rangu. Šteta.”
Smatra kako klub mora biti realan, ali i ambiciozan.
“Ako nemaš osigurana sredstva, bolje je ne ući u viši rang nego se patiti, biti dužan i zaduživati se. Ali ako ima gospodarstvenika koji mogu pomoći, oni to mogu spasiti.”
Prema njegovim riječima, Brotnjo ima ono što mnogi klubovi nemaju – tradiciju, ime i emociju.
“Brotnjo je zaslužilo da ima klub u višem rangu. Možda ne odmah najviše, ali barem stabilan klub koji će rasti.”
Budućnost je u omladinskom pogonu
Rončević posebno naglašava važnost ulaganja u mlade igrače.
“Ako je rad u mladinskom pogonu dobar, onda treba ulagati. Rezultat će doći. Ako ne u bodovima, onda u igraču.”
Smatra da manji klubovi moraju znati koristiti svoje potencijale i stvarati igrače.
“Ne moraš biti rođen u Splitu, Rijeci ili Zagrebu. Možeš biti rođen u Čitluku. Ako dijete odigra nekoliko utakmica u pionirima ili kadetima, pa poslije napravi karijeru, klub može imati korist. To mora biti jedna od orijentacija Brotnja.”
Dodaje kako je to jedan od mogućih puteva za klub.
“Ako ne možeš odmah imati veliku seniorsku momčad, stvaraj igrače.”
“Najgore je kada se treneri uče na djeci”
Posebno je kritičan prema načinu rada s djecom u sportu. Smatra kako se mladim igračima moraju baviti najbolji i najstručniji treneri.
“Najgora je stvar kada igrač završi karijeru pa mu odmah daju da trenira djecu. Zašto? Zato što onda s djecom radi treninge koje je radio sa seniorima.”
Prema njegovim riječima, upravo se u radu s djecom postavljaju temelji budućnosti kluba.
“Vani je to zakon. Stručni ljudi rade s djecom i zato su plaćeni. Kod nas se često događa da se treneri uče na djeci, umjesto da djeca uče od njih.”
Bare i danas bude emociju
Rončević je posljednjih godina ponovno posjetio stadion Bare. Kaže kako ga taj stadion svaki put vrati u šampionsku 2000. godinu.
“Jesam. Zadnji put, prije dvije ili tri godine, gledao sam utakmicu ženske ekipe. Ispred mene je sjedio domar Ićko. Pitao sam ga poznaje li me, a on me pogledao i rekao: ‘Mile, to si ti.’ To su emocije.”
Dodaje kako se mnogo toga promijenilo, ali emocija nije nestala.
“Kada dođeš na Bare, emocija se probudi. Sve se promijenilo, nešto je nestalo, nešto se srušilo, ali možda jednog dana opet bude. Ne mora biti kao tada, ali Brotnjo je zaslužilo više.”
Na kraju razgovora Rončević se vraća poruci koju je više puta ponovio – Brotnjo nije samo nogometni klub, nego dio identiteta Čitluka i Hercegovine.
“Ne zaboravite Brotnjo. Ne zbog jednog čovjeka, ne samo zbog igrača, nego zbog ljudi koji su živjeli za taj klub, zbog Čitluka i zbog Hercegovine.”
