MILKA ROTIM Preživjela sam pokolj u Doljanima i tražim istinu – neka proradi savjest onih koji su činili zločin
Povodom 32. obljetnice zločina nad Hrvatima u Doljanima, portal Jabuka.tv donosi svjedočanstvo Milke Rotim, žene koja je 28. srpnja 1993. godine preživjela jedan od najstrašnijih masakara počinjenih tijekom rata u BiH.
Toga kobnog jutra, pripadnici 44. brdske brigade 4. korpusa Armije BiH, uz potporu specijalne postrojbe Zulfikar i pripadnika MUP-a, upali su u selo Doljane i počinili zločin nad civilima i hrvatskim vojnicima. Ukupno su ubijena 39 Hrvata – 33 vojnika i 6 civila, a deseci su odvedeni u logor Muzej u Jablanici, uključujući i dvogodišnjeg sina Milke Rotim.
“Ništa nije slutilo na tragediju”
U razgovoru za portal Jabuka.tv, Milka Rotim, danas nastanjena u Čitluku, prisjeća se života u Doljanima gdje je živjela četiri godine. Govori o tadašnjem suživotu s Bošnjacima:
“Jako smo se lijepo gledali. Kavu smo pili zajedno. Kad se nešto događalo – slavlje ili žalost – jedni drugima smo dolazili. Tog jutra nismo ništa slutili, iako je bilo zategnuto.”
Toga dana selo je, naizgled, živjelo uobičajenim ritmom. Milka je kuhala ručak, struja se napokon pojavila nakon mjesec dana, ljudi su bili na poslu ili na putu po sijeno. No, oko 10 sati selo je napadnuto.
“Sve su pokrali. Novac, zlato… Kuća mi nije srušena, ali su je koristili kao bazu. Napravili su masakr, što je najgore od svega”, svjedoči Milka.
Sin Goran – među zarobljenima
Najtragičniji trenutak bio je odvajanje od dvogodišnjeg sina, koji je toga jutra otišao s tetkom čuvati kravu. Kada je počela pucnjava, Milka je pokušala doći do njega, ali nije uspjela. Kasnije je saznala da su i on i njezina sestra zarobljeni.
Uslijedili su dani bježanja kroz šume, bez hrane i obuće, s grupom od dvadesetak preživjelih. S druge strane, njezin sin Goran je bio jedan od 69 djece zatočenih u logoru Muzej u Jablanici, zajedno s 623 civila.
Potraga koja je trajala mjesecima
Informaciju da je sin živ dobila je tek nakon 10 dana, putem pisma koje je preko UNPROFOR-a stiglo iz Splita. No, to je bio tek početak trojmjesečne borbe za njegovo oslobađanje.
“Međunarodni crveni križ nije uspio. UNPROFOR je odbijao pomoći, ali ja nisam prestajala vršiti pritisak. Svi su znali za moj slučaj.”
Napokon, 13. listopada 1993., nakon tri mjeseca, njezin sin Goran je s još četvero djece pušten iz logora i dovezen transporterom u Mostar.
“Nikad neću zaboraviti taj dan. Prevoditeljica je došla i rekla: ‘Ukrcan je Goran na transporter. Hajde u Mostar po njega.”
Danas, Goran je odrasla osoba, oženjen i otac troje djece.
Dva sela – dvije tragedije
Osim Doljana, u ratu je potpuno uništeno i Milkino rodno selo Tošćanica, između Jablanice i Prozora. Unatoč svemu, Milka naglašava:
“Teško se živjelo, ali su ostale uspomene. Život je bio radost, pjesma i zajedništvo. Iako je sve spaljeno, drago mi je otići i prisjetiti se djetinjstva.”
U progonstvu je promijenila osam mjesta, rodila još troje djece, a jedan od njih je danas franjevac – fra Stipe Rotim, trenutno na službi u Norvalu u Kanadi.
“Savjest neka proradi”
U svome svjedočanstvu Milka ne poziva na osvetu, nego na istinu i odgovornost:
Zločin bez kazne
Masakr u Doljanima kulminirao je ubojstvima na Stipića livadi, gdje je usmrćen najveći broj žrtava. Oko 200 Hrvataje potom odvedeno u logor Muzej u Jablanici, gdje su ostali do 1. travnja 1994..
Unatoč dokumentiranim strahotama, pred sudovima u BiH i pred Haaškim tribunalom nitko nije odgovarao za ovaj zločin.
Izvor: Jabuka.Tv
