Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu jedno je od najistaknutijih obilježja suvremenog katoličanstva, posebno u europskoj civilizaciji gdje je Srce Kristovo postalo snažan simbol njegove božanske ljubavi i milosrđa. Iako se u Bibliji srce češće povezuje sa sjedištem znanja nego osjećaja, u kršćanskoj tradiciji razvila se duboka duhovna povezanost sa Srcem Isusovim, koje vjernici štuju kao izvor spasenja i milosti.
Korijene ove pobožnosti nalazimo još u srednjem vijeku, osobito u duhovnosti mistika poput sv. Julijane iz Norwicha, sv. Francisce Rimske i sv. Bonaventure. Tijekom 16. stoljeća pobožnost su njegovali kartuzijanci, a kasnije su je snažno promicali i isusovci. Teološki temelj dao joj je sv. Ivan Eudes u 17. stoljeću.
Presudan trenutak za širenje ove pobožnosti dogodio se 1675. godine u francuskom gradu Paray-le-Monialu, gdje se Isus ukazao sv. Margareti Mariji Alacoque. U tim ukazanjima Isus je izrazio želju da se uvede poseban blagdan u čast njegovu Presvetom Srcu. Na temelju toga, papa Klement XIII. je 1765. godine dopustio slavljenje blagdana, ali isključivo onima koji su to izričito tražili – među prvima poljskim biskupima i rimskoj Nadbratovštini Srca Isusova.
Pobožnost se potom brzo širila: prihvatile su je redovnice Reda Pohođenja (kojem je pripadala sv. Margareta Marija), zatim cijeli Rim, mnogi biskupi i vjernici diljem Europe, Družba Isusova, pa čak i francuska kraljevska obitelj.
Vidjevši velike duhovne plodove koje je slavljenje blagdana donosilo, papa Pio IX. je 1856. godine dekretom naložio da se blagdan Presvetog Srca Isusova slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi, s posebnim naglaskom na čin zadovoljštine za grijehe. Liturgijski obrasci – misa i oficij – koji su odobreni još 1765., postali su tada općevažeći.
Blagdan se slavi u petak nakon svetkovine Tijelova, čime je mjesec lipanj u cijelosti posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Uoči Svete godine 1900., papa Leon XIII. izdao je encikliku kojom je cijelu Crkvu pozvao na svečanu posvetu Presvetom Srcu Isusovu, pozvavši vjernike da svoje živote, obitelji i narode predaju njegovu Božanskom Srcu.
U katoličkoj vjeri Presveto Srce Isusovo ostaje simbol neizmjerne ljubavi, otkupljenja i prisutnosti Božje u svakodnevnom životu. Srce koje je bilo darovano Ocu za spasenje čovječanstva, probodeno na križu za otkupljenje grijeha, i danas kuca u svakome tko vjeruje – pozivajući na molitvu, obraćenje i ljubav.
