SV FRANJO Korizma kao put potpunog suobličenja s Kristom
Korizma je u životu svetog Franje Asiškog zauzimala posebno i duboko mjesto. U svojoj trajnoj težnji da se što potpunije suobliči s Kristom i proživi otajstva njegova života raspoređena kroz liturgijsku godinu, Franjo se nije zaustavljao samo na velikoj uskrsnoj korizmi ili na došašću kao pripravi za Božić. Istom ozbiljnošću i gorljivošću obdržavao je i druge korizmene dane, provodeći ih u postu, molitvi i povučenosti, daleko od svijeta, u samoći s Bogom.
Za Franju je korizma bila „korizma nad korizmama“ – sveto vrijeme koje je Crkva ustanovila kako bi vjernici mogli dublje sudjelovati u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. U tom razdoblju želio je s najvećom zauzetošću odgovoriti na ljubav Sina Božjega koja je išla „do kraja“ (usp. Iv 13,1). Njegov korizmeni život nije bio tek izvanjsko odricanje, nego snažan nutarnji put obraćenja i poniznosti.
Četrdeset dana samoće na otoku
U „Cvjetićima“ sv. Franje opisan je dirljiv prizor koji zorno prikazuje njegovu korizmenu pokoru. Jedan pobožni prijatelj, iz privrženosti prema Franji, prevezao ga je na mali otok na Trazimenskom jezeru. Franjo sa sobom nije ponio ništa osim dva komadića kruha. Zamolio je prijatelja da nikome ne otkriva gdje se nalazi te da po njega dođe tek na Veliki četvrtak.
Na otoku nije bilo skloništa. Ušao je u gustu guštaru gdje su šiblje i grmlje tvorili skrovište nalik kolibi. Ondje je proveo čitavu korizmu u molitvi i sabranosti. Nije jeo ni pio, osim što je pojeo polovicu jednoga komadića kruha.
Kada se prijatelj vratio po njega, pronašao je jedan komadić kruha netaknut, a od drugoga pojedenu samo polovicu. Predaja kaže da je Franjo pojeo tek taj dio kako bi njegov post bio različit od Kristova četrdesetodnevnog posta, u kojem Isus nije ništa jeo ni pio. Time je, jedući samo polovicu kruha, otklonio od sebe svaku napast taštine, a neprekidnim postom želio što vjernije nasljedovati Krista.
Poniznost i oslobođenje od taštine
Iako je teško doslovno nasljedovati njegov način posta i mrtvljenja, moguće je slijediti njegov duh. Franjo je korizmu živio kao školu malenosti – odbacujući umišljenost i ispraznu slavu, nastojao je potpuno pripadati Bogu. Njegov post nije bio pokazivanje snage, nego skriveni čin ljubavi i zahvalnosti.
U vremenu koje često naglašava vanjske oblike i površne geste, primjer sv. Franje podsjeća da je prava korizma put nutarnje promjene. Ona je vrijeme tišine, odricanja i povratka Bogu, ali i vrijeme oslobađanja od oholosti te rasta u poniznosti.
Korizma u životu sv. Franje ostaje snažan poziv suvremenom čovjeku: ne samo odreći se nečega izvanjskog, nego dopustiti da Krist preobrazi srce, prenosi Župni list Međugorje.
