Herceg-Bosna 33 godine poslije: Temelj opstanka i jednakopravnosti Hrvata u BiH
Na današnji dan 1993. godine u Grudama je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Trideset i tri godine poslije, njezino političko i institucionalno nasljeđe ostaje važna tema u raspravama o položaju, opstanku i jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Institucionalni odgovor u vremenu rata
Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) nastala je u složenim ratnim okolnostima kao izraz težnje hrvatskog naroda i njegova tadašnjeg političkog vodstva za uspostavljanjem stabilne nacionalne, kulturne, gospodarske i političke zajednice. Njezina je temeljna zadaća bila osigurati institucionalnu i političku zaštitu Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Preustroj Hrvatske zajednice Herceg-Bosne odvijao se u vrijeme intenzivnih međunarodnih pregovora o budućem uređenju Bosne i Hercegovine. Jedan od tadašnjih prijedloga bio je Owen-Stoltenbergov mirovni plan, koji je predviđao složeno, višejedinično uređenje zemlje.
Unatoč prijeporima koji i danas prate njezino nasljeđe, zagovornici Herceg-Bosne ističu kako je ona predstavljala institucionalni okvir kroz koji su Hrvati nastojali ostvariti ravnopravan položaj s druga dva konstitutivna naroda.
Od Herceg-Bosne do Washingtona i Daytona
Postojanje Herceg-Bosne nije nužno značilo osporavanje Bosne i Hercegovine kao države, kako se često tvrdi u dijelu političkog i javnog diskursa. U kasnijem slijedu događaja hrvatske institucije sudjelovale su u procesima koji su doveli do potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine, uspostave Federacije Bosne i Hercegovine te, potom, Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine.
Daytonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao državu triju konstitutivnih naroda, uz mehanizme koji bi trebali jamčiti njihovu međusobnu ravnopravnost. Međutim, hrvatski politički predstavnici već godinama upozoravaju da su naknadne promjene izbornog i ustavnog sustava postupno narušile ravnotežu uspostavljenu mirovnim sporazumom.
Posebno se ističe važnost Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, koji predstavlja jedan od ključnih mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa. Pokušaji njegova političkog slabljenja ili ukidanja u hrvatskoj se javnosti doživljavaju kao korak prema pretvaranju Federacije BiH u većinski, unitarno uređen entitet.
Politička jednakopravnost ostaje neriješeno pitanje
Jedan od najvećih političkih problema u današnjoj Bosni i Hercegovini jest nemogućnost Hrvata da samostalno izaberu svoje legitimne predstavnike na svim razinama vlasti. Kao najočitiji primjer navodi se višestruki izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, pretežito glasovima birača izvan hrvatskog biračkog tijela.
Slični prijepori prisutni su i pri popunjavanju klubova naroda u državnom i federalnom parlamentu. Zbog toga se izmjene Izbornog zakona BiH i osiguravanje legitimnog političkog predstavljanja nameću kao ključni preduvjeti za stabilizaciju unutarnjih odnosa.
Koncept građanske države, utemeljen isključivo na načelu „jedan čovjek – jedan glas“, hrvatski politički predstavnici smatraju neprihvatljivim ako se njime zanemaruje ustavna konstitutivnost naroda. U zemlji s duboko ukorijenjenim nacionalnim identitetima takav bi model, upozoravaju, mogao dovesti do dominacije brojnijeg naroda nad malobrojnijima.
Demografski pokazatelji i prostor Herceg-Bosne
Kada se promatraju demografska kretanja tijekom protekla tri desetljeća, vidljivo je da su se hrvatske zajednice u većem broju očuvale prvenstveno na područjima koja su nekada bila obuhvaćena Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom. U brojnim krajevima s većinskim bošnjačkim ili srpskim stanovništvom broj Hrvata drastično je smanjen, a pojedine su zajednice gotovo nestale.
Zbog toga Herceg-Bosna za mnoge nije samo povijesna administrativna činjenica, nego i politička ideja ravnopravnosti hrvatskog naroda. Njezino se nasljeđe promatra kao podsjetnik na potrebu očuvanja institucija, prostora i mehanizama bez kojih je teško osigurati dugoročan ostanak Hrvata u BiH.
Tijekom posljednjih desetak godina baština Herceg-Bosne ponovno je snažnije prisutna u javnom diskursu. Hrvatski politički predstavnici sve otvorenije afirmiraju njezino institucionalno nasljeđe kao moguću podlogu za povratak izvornim daytonskim načelima i ostvarivanje pune političke participacije Hrvata.
Gospodarstvo, obrazovanje i demografska obnova
Za budućnost prostora na kojima danas većinski žive Hrvati nisu dovoljne samo političke inicijative. Presudni su demografska obnova, otvaranje novih radnih mjesta, ulaganje u gospodarstvo, kvalitetno obrazovanje i stvaranje uvjeta za ostanak mladih obitelji.
Posebnu ulogu imaju strateške hrvatske institucije, među kojima su Sveučilište u Mostaru, Sveučilišna klinička bolnica Mostar i Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru. Njihov razvoj važan je ne samo za područje Hercegovine nego i za očuvanje hrvatskog identiteta i institucionalne samostalnosti na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
Jednako je važno jačati suradnju između većinski hrvatskih županija i jedinica lokalne samouprave u kojima žive Hrvati. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti manjim i povratničkim zajednicama, kojima su institucionalna, gospodarska i kulturna potpora ključne za opstanak.
Nasljeđe koje ostaje dio rasprave o budućnosti BiH
Trideset i tri godine nakon proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne ostaje otvoreno pitanje može li se njezino političko nasljeđe snažnije predstaviti u međunarodnim krugovima kao dio rješenja za zaštitu vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH.
Za zagovornike takvog pristupa Herceg-Bosna nije usmjerena protiv Bosne i Hercegovine. Naprotiv, smatraju je dijelom političkog mozaika potrebnog za izgradnju stabilne, decentralizirane i europske države u kojoj nijedan narod neće drugome birati predstavnike niti mu ograničavati ustavom zajamčena prava.
Budućnost Bosne i Hercegovine teško je graditi bez stvarne ravnopravnosti njezinih konstitutivnih naroda. Upravo zato rasprava o Herceg-Bosni, njezinoj ulozi i nasljeđu ostaje neraskidivo povezana s pitanjem političkog opstanka i jednakopravnosti Hrvata, piše Branimir Galić/RTV HB
