Fra Didak Buntić organizirao je jednu od najvećih humanitarnih akcija na ovim prostorima te od gladi spasio tisuće hercegovačke djece, šaljući ih vlakovima prema Slavoniji, Srijemu i Bačkoj.
Postoje vlakovi koji su, osim robe i putnika, u vremenima gladi prevozili nešto mnogo vrjednije – nadu. Upravo su takvi vlakovi tijekom teških ratnih godina povezivali Hercegovinu i slavonsku ravnicu, kada su tisuće djece, zahvaljujući fra Didaku Buntiću, pronašle spas daleko od rodnoga kraja.
Ratne godine donijele su Hercegovini glad kakvu taj kraj dotad nije pamtio. Posebno teška bila je 1917. godina, tijekom koje od travnja do listopada nije pala kiša. Suša, nestašica hrane i iscrpljenost stanovništva ostavljali su iza sebe prazna polja, gladne obitelji i djecu koja su iz dana u dan bila sve slabija.
Mnogi roditelji više nisu mogli osigurati ni ono najosnovnije za život, dok je smrtnost među najmlađima neprestano rasla.
Fra Didak nije želio ostati nijemi promatrač
Među onima koji nisu željeli prihvatiti takvu sudbinu bio je hercegovački franjevac fra Didak Buntić, kojega se danas s pravom naziva hercegovačkim Mojsijem i ocem sirotinje.
Bio je graditelj širokobriješke bazilike, nekadašnji ravnatelj Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, prosvjetitelj i čovjek iznimne energije. No u najtežim trenucima za svoj narod pokazao je i nešto još važnije – odlučnost da djeluje onda kada je pomoć bila pitanje života i smrti.
Umjesto da ostane nijemi promatrač, fra Didak krenuo je u organizaciju jedne od najvećih humanitarnih akcija na ovim prostorima. Bio je uvjeren da se hercegovačka djeca mogu spasiti ako ih se odvede ondje gdje hrane ima.
O njegovu djelovanju govorio je i hercegovački franjevac fra Marinko Šakota, koji je istraživao rad fra Didaka Buntića te je jedan od osnivača manifestacije Didakovi dani u Čitluku, piše Portal Rogotin.
Fra Didakovo djelovanje dopiralo je dokle su dopirale potrebe ljudi. Smatrao je da njegov kraj može i mora živjeti bolje, a svoju je vjeru u čovjeka pretvarao u konkretna djela.
Prvi vlak krenuo je iz Mostara
Nakon brojnih pregovora s tadašnjim vlastima, uz pomoć franjevaca, liječnika, dobrotvora i lokalnih zajednica, počeli su polasci vlakova prema Slavoniji, Srijemu i Bačkoj.
U tim vlakovima nalazila su se djeca koja su prvi put bez roditelja napuštala svoje domove. Sa sobom su nosila tek ponešto odjeće, neizvjesnost i nadu da ih ondje kamo odlaze čeka život bez gladi.
Prema podacima, prva skupina iz Mostara krenula je 10. rujna 1917. godine. U cijeloj akciji bilo je obuhvaćeno 12.270 djece, no pretpostavlja se da je stvaran broj bio i veći, čak do 17.000, jer su mnoga djeca privatnim kanalima odlazila prema Slavoniji.
Slavonija je tada bila žitnica, ali i prostor otvorenoga srca. Po dolasku, hercegovačku djecu prihvaćale su obitelji koje su im otvorile vrata svojih domova. Dijelile su s njima kruh, odjeću i svakodnevni život.
Dječaci su pomagali u poljskim radovima, djevojčice u kućanstvu, a svi su zajedno dobili ono što im je u ratom pogođenoj Hercegovini najviše nedostajalo – hranu, sigurnost i priliku za odrastanje.
Za tadašnje prilike, cijela akcija bila je iznimno dobro organizirana i predstavljala je veliko djelo solidarnosti, odgovornosti i ljudskosti.
Tisuće djece ostale su u Slavoniji
Mnogi od djece koja su otišla u Slavoniju nikada se nisu vratili u rodni kraj. Fra Marinko Šakota naišao je na podatke prema kojima je u Slavoniji ostalo oko 4.000 djece.
Ondje su zasnovali obitelji, podizali djecu i postali dio zajednica koje su ih prihvatile kao svoje. Njihovi potomci i danas žive diljem Slavonije i Srijema, čuvajući uspomenu na pretke čiji je život promijenio jedan hrabri hercegovački franjevac.
Fra Didak Buntić ostao je zapamćen kao čovjek koji nije brojio prepreke, nego ljudske živote. Njegova akcija bila je mnogo više od organiziranog prijevoza djece. Bila je to priča o solidarnosti, povjerenju i spremnosti da se pomogne nepoznatom čovjeku.
Tisuće slavonskih obitelji pokazale su otvorenost, gostoljubivost i suosjećanje prema djeci iz Hercegovine, a upravo je ta veza između Hercegovine i Slavonije ostala duboko utkana u povijesno pamćenje obaju krajeva.
Priča o fra Didaku dio Vinkovačkih jeseni
Priča o fra Didaku Buntiću zauzima posebno mjesto i u ovogodišnjoj temi 61. Vinkovačkih jeseni pod nazivom „Vlak slavonske ravnice“.
Vlakovi su tada povezivali ljudske sudbine i dovodili u Slavoniju djecu i obitelji koje su ondje pronašle novu priliku za život. Njihove priče ispreplele su se sa šokačkom tradicijom i postale dio identiteta toga kraja.
Tračnice su nekada značile spas, novi početak i život.
Zahvaljujući Vinkovačkim jesenima, javnost ima priliku ponovno upoznati fra Didaka Buntića, njegovu veliku humanitarnu akciju i snažnu vezu između Slavonije i Hercegovine. Ta priča i danas podsjeća na vrijednost ljudi otvorenoga srca, koji su u najtežim vremenima primili hercegovačku djecu i pružili im ono najpotrebnije – sigurnost, kruh i nadu.
