Operacija „Lipanjske zore“, provedena u lipnju 1992. godine kroz vojne operacije „Čagalj“ i „Orlovac“, jedna je od najvažnijih i najsudbonosnijih vojnih pobjeda hrvatskih snaga tijekom Domovinskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine. Ova operacija nije značila samo oslobađanje okupiranih područja Hercegovine i grada Mostara, nego je predstavljala ključni trenutak u zaustavljanju planova velikosrpske agresije koja je prijetila opstanku hrvatskog naroda u Hercegovini te sigurnosti juga Republike Hrvatske.
Da bi se razumjela važnost „Lipanjskih zora“, potrebno je sagledati širi vojno-politički kontekst raspada bivše Jugoslavije i priprema koje su srpske političke i vojne strukture provodile godinama prije otvorene agresije. Reorganizacijom Jugoslavenske narodne armije, razoružavanjem teritorijalne obrane republika te postupnim zauzimanjem strateških položaja u Hercegovini, stvarani su preduvjeti za ostvarenje projekta Velike Srbije.
U takvim okolnostima hrvatski narod u Hercegovini bio je prisiljen organizirati vlastitu obranu. Zahvaljujući odlučnosti lokalnog stanovništva, kriznih stožera, dragovoljaca, Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatskih obrambenih snaga i Hrvatske vojske, stvoreni su uvjeti za izvođenje prve velike oslobodilačke operacije na području Bosne i Hercegovine. Uspjeh „Lipanjskih zora“ trajno je promijenio odnos snaga na južnom bojištu te postavio temelje za kasnije pobjede koje su dovele do oslobađanja juga Hrvatske i obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
U nastavku donosimo osvrt umirovljenog general-bojnika Ivice Jerkića o pripremama, tijeku i značaju operacije „Lipanjske zore“, jedne od najsvjetlijih stranica novije hrvatske povijesti.
Završne pripreme srpske strane za vojnu kampanju
Reorganiziranje tzv. JNA i TO iz armijskog u vojišni sustav u prosincu 1988. kroz plan „Jedinstvo“ (tri vojne oblasti i jedna vojno pomorska oblast, gdje je granica između 1. i 5. vojne oblasti išla linijom Virovitica – Karlovac), istovremeno promjene u zapovjednom vrhu JNA i prekvalificiranje postrojbi u zapadnim republikama, promjena doktrine i uvođenje termina „unutarnji neprijatelj“ što je JNA omogućilo djelovanje protiv onih unutar zemlje koji ne misle isto i protiv kojih će izvršiti agresiju, oduzimanje oružja TO Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine sredinom 1990, paljenje i okupiranje sela Uništa u općini Bosansko Grahovo u svibnju 1991, i prvo rat u Sloveniji a onda brutalna agresija na Hrvatsku dali su naslutiti da se isti scenarij sprema i u BiH. A kada su srpski rezervisti 19. rujna 1991. stigli u Mostar, zauzeli dominantne objekte iznad grada, rasporedili se po dubravskoj visoravni, na Krivodolu i Slipčićima te kada su 01. listopada 1991. razorili selo Ravno bilo je jasno da ideja stvaranja velike Srbije prelazi u realizaciju vojnom kampanjom. U konceptu vojne kampanje srpska strana je imala za cilj ovladati dolinom Neretve, zauzeti luku Ploče,izolirati jug Hrvatske te zauzeti Dubrovnik. U srpskim planovima ovaj zadatak je dobila :
Operativna grupa 2 (OG-2): 37. korpus (užički), 2. korpus (titogradski) i snage 9. vojnopomorskog sektora (VPS) u Boki Kotorskoj, 10. motorizirana brigada (mostarska) iz sastava 7. korpusa (sarajevskog), ojačane postrojbama TO, četnicima i dragovoljcima, ukupne jačine oko 25000 pripadnika, imale su već spomenutu zadaću ovladati preko Hercegovine, te dolinom i ušćem rijeke Neretve, južnom Dalmacijom s Dubrovnikom.
Odgovor Hrvata Hercegovine
Hrvati Hercegovine, svjesni događanja, prvo zaustavljaju veliku kolonu tenkova i oklopnih vozila 07. svibnja 1991. u Pologu, mjestu između Mostara i Širokog Brijega, nakon čega u jesen 1991. na temeljima pričuvnog sastava policije i postojećih štabova TO ustrojavaju općinske krizne stožere i prve naoružane postrojbe koje će kasnije biti u sastavu HVO-a ( utemeljeno 08. travnja 1992.). U koordinacij sa HV-om južno od Čapljine, pa preko Čitluka (kanjon Neretve od Šurmanaca, preko Krućevića i Blizanaca), zatim Slipčića ,Krivodola sve do Galca, Planinice i Bijelog poljauspostavljena je crta obrane u dodiru s neprijateljskim snagama.
Od listopada 1991. agresor se utvrđivao, zauzimao dominantne topografske objekte u dolini rijeke Neretve, izviđao i planirao sljedeće operacije prema zapadu. Istovremeno novo-pristigle neprijateljske snage su neprekidno stvarale provokacije i incidente kako na okupiranim područjima tako i na crti razgraničenja.
Početkom travnja 1992., kako bi Hrvate odvratili od obrambenih nakana, srpske snage kreću sa svakodnevnim granatiranjem i raketiranjem a onda uključuju i zrakoplove te raketiraju iz zraka Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk, Čapljinu, Grude i Neum sa tragičnim posljedicama posebno 7. travnja kada je poginulo šest osoba u Širokom Brijegu, a 08. svibnja u Čitluku jedna osoba dok je više osoba ranjeno.
U takvim okolnostima, nakon stabiliziranja bojišnice u sjeverozapadnoj Hercegovini te u dolini rijeke Neretve stvorili su se uvjeti za izvođenje prve uspješne napadne operacije hrvatskih snaga u BiH (HVO, HV i HOS), operacije „Čagalj“ i „Orlovac“ (u narodu žive kao Lipanjske zore). Ali da bi se dogodila jedna takva operacija treba spomenuti ogroman značaj bitke za „Stolove“, prijevoj između Stoca i Neuma kada su hrvatske postrojbe zaustavile neprijatelja (od 10. do 13. travnja 1992.) i spriječile zauzimanje Neuma i prodor prema Metkoviću i Pločama kao i zauzimanje prve vojarne JNA u BiH, a to je bila vojarna „Miro Popara“ u Čaljini (23. travnja 1992.).
Operacija „Čagalj“
Zapovijed za napadnu operaciju „Čagalj“ izdao je general Janko Bobetko, 28.svibnja 1992. s početkom 7. lipnja u 4:00 sata. Za provedbu gore navedene zamisli formirane su dvije borbene grupe (BG-1 i BG-2) i taktička grupa (TG-2) uz samostalnu postrojbu „Božanovi“ kasnije PPN Ludvig Pavlović. U svakoj borbenoj grupi formirano je po 6 borbenih skupina jačine od 20-40 vojnika, sa zadaćom ubacivanja u neprijateljske redove u dubinu 3-4 km, sa precizno datom zadaćom o eliminaciji određenih ciljeva. U sastavu BG-1 uz postrojbe Općinskog stožera Čapljina (kasnije 1. brigade HVO Čapljina), diverzantski vod Grude,diverzantske postrojbe HV razine voda, postrojbe HOS bio je i sastav diverzantskog odreda Čitluk sa zapovjednikom Milenkom Dugandžićem Midžom koji je forsirao rijeku Neretvu u Ševaš Njivama. U sastavu BG-2 je bio dio 156. br. HV, postrojbe Općinskog stožera Čapljina (kasnije 1. brigade HVO Čapljina), HOS i diverzantske postrojbe HV razine voda). U sastavu TG-2 je bio dio 116 br. HV sa 6. bojnom Stolac). Potporu operaciji su davale snage na crti dodira te snage borbene i servisne potpore.
Napomena: Temeljem člana 51. Povelje UN-a Hrvatska je imala legitimno pravo da sa dijelom postrojbi HV-a odbija napade sa teritorija BiH na svoj međunarodno priznati teritorij radi preventivne samoobrane!
U operaciji „Čagalj“, uz forsiranje rijeke Neretve i uspostavu mostobrana, razbijen je neprijatelj na lijevoj obali rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano naseljima Tasovčići, Prebilovci i Klepci, dubravskom visoravni, a 13. lipnja oslobođen je grad Stolac. U nastavku borbenih djelovanja hrvatske postrojbe zaposjedaju crtu bojišnice: s. Rotimlja – Trijebanj- Hodovo – Komanje brdo – Begovina- Basilije – Uzinovići – Njivice – Poplat, koja se nije mjenjala do kraja rata. Vrijeme provedbe bojnih djelovanja 7-26. lipnja.
Operacija „Orlovac“
Na početnom uspjehu operacije „Čagalj“ planira se i izvodi nastavak operacijom „Orlovac „ (kojom zapovijeda general Slobodan Praljak i koja je započela 11. lipnja 1992.) koja donosi oslobađanje grada Mostara, Bijelog polja , Podveležja i dostizanje crte na vrhu planine Velež (TV odašiljač).
Postrojbe koje su izvele operaciju „Orlovac“ kao i ostale zadaće do 26. lipnja na širem mostarskom području: Kažnjenička bojna, Poskok bojna Široki Brijeg, Mostarske bojne: (1. bojna Bijelo polje, 2. bojna Rudnik, 3. bojna Cim, 4. bojna Tihomir Mišić, 5. bojna Ilići, 6. bojna Kruševo, 7. bojna Gnojnice), 3. bojna Široki Brijeg, 4/4. gbr HV, sastav Pričuvnog MUP Čitluk, VP HVO, Snage MUP-a, Samostalni mostarski bataljun, Satnija Buna, Satnija Orlac, HOS, Topništvo HVO (topovi 130, topovi 76 B1, topovi 76 ZIS, haubice 122 D3, VBR 128 PLAMEN, LRL 128 i MB 120), i ostale pod stožerne postrojbe.
Vremenski okvir Operacije „Orlovac“ :
– Neutraliziranje isturene obrane neprijatelja na nizu kota zapadno od Mostara, zauzimanje vojnih objekata aerodroma i heliodroma, vojne industrije „Soko“,te cijelokupnog Mostarskog polja sa većim naseljima Bunom i Blagajem. Od 11-18. lipnja.
– Borbe u gradu Mostaru, forsiranje r. Neretve, zauzimanje vojarni Sjeverni i Južni logor, vojarne Konak, te oslobađanje grada Mostara u vremenu od 14-20. lipnja 1992.
– Na području sjeverno od Mostara, težištem na Bijelo Polje, borbe su vođene u periodu od 15 – 21. lipnja.
– U Podveležju i na Veležu najteže borbe su vođene od 20 – 26. lipnja 1992. te zauzimanje TV odašiljača – releja
Zaključak:
Operacija „Lipanjske zore“ kojom su obuhvaćene operacije Čagalj, Orlovac i ostale zadaće i aktivnosti hrvatskih snaga na širem mostarskom području u lipnju 1992. je iznimno važna vojna operacija za hrvatski narod, jer da su se ostvarili vojni planovi srpskog agresora (OG-2 JNA) u proljeće 1992. vrlo vjerovatno bi utjecalo i na glavni pravac napada JNA, Kupres-Livno-Split. Ostvarenjem ovog plana Hrvatska bi bila dovedena u vrlo nepovoljan vojno-politički položaj, primorana na pregovore, možda kapitulaciju i poraz, a Hrvati u BiH, posebno u Hercegovini, bi nestali kao politički narod.
Ključno za operaciju „Lipanjske zore“:
– Odbacivanjem srpskih vojnih snaga sa istočne obale rijeke Neretve srušen je temeljni srpski plan presijecanja Hrvatske na ušću Neretve, odsijecanja juga Hrvatske i zauzimanja grada Dubrovnika, kao i onemogućavanja sinkroniziranog djelovanja sa glavnim snagama na pravcu Kupres – Livno – Split,
– Odbacivanjem srpskih snaga sa lijeve obale rijeke Neretve na pozicije obronaka planine Hrgud, sjeverno Stjepan Križ, Kamena, Podveležje, neprijatelju je onemogućeno granatiranje Čapljine, Čitluka, Ljubuškog i Širokog Brijega,
– Oslobađanjem Stoca, dubravske visoravni, okupiranih područja Čapljine, grada Mostara osiguran je bok Hrvatskoj vojsci na južnom bojištu i time stvoreni uvjeti za uspjeh operacije „Tigar“ odnosno potpuno oslobađanje juga Hrvatske sa gradom Dubrovnikom,
– Oslobođen ogromni prostor od oko 600 kilometara četvornih,
– Oslobođene vojarne Sjeverni logor, Južni logor, Heliodrom, Gubavica i Konak te skladišta streljiva Gabela i Baćevići,
– Prezentirana sposobnost forsiranja rijeke Neretve (korištenje čamaca i priručnih sredstava) uz uspostavu mostobrana, čime se potvrdilo „iznenađenje“ kao jedno od temeljnih načela ratovanja,
– Pokazana sposobnost zauzimanja dominantnih i utvrđenih kota i objekata (Brdo iznad Klepaca, Hotanj, Hum, Orlovac, TV odašiljač na planini Velež),
– Korištenje manjih borbenih grupa (20-40), mobilne i lako naoružane pješačkim i protuoklopnim naoružanjem što je omogućilo napad iz više pravaca i time neprijatelja potpuno dezorijentiralo,
– Deblokiran i oslobođen grad Mostar,
– Značaj jedinstva zapovijedanja, koordiniranog djelovanja te održavanja tempa napada koji su uz spomenute postrojbe za napadna djelovanja omogućile i postrojbe na crti dodira (postrojbe iz Čapljine, Ljubuškog, Čitluka, Mostara i Širokog Brijega) koje su dijelom preuzimale dostignute crte oslobođenog prostora (npr. satnija bojne Brotnjo preuzela crtu obrane u selu Lokve),
– Dobiveno ogromno samopouzdanje u snagu HVO-a, i spremnost za obranu i buduće vojne operacije.
U operaciji „Lipanjske zore“ (uključujući borbena djelovanja u Podveležju do 10. srpnja) poginulo je 68 vitezova, a među njima i Dragan Luburić iz Čitluka (07. lipnja kod groblja u Ševaš njivama), a više stotina pripadnika hrvatskih postrojbi je ranjeno.
Pri preuzimanju teksta, obvezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
