Operacija „Lipanjske zore“, provedena u lipnju 1992. godine kroz vojne operacije „Čagalj“ i „Orlovac“, jedna je od najvažnijih i najsudbonosnijih vojnih pobjeda hrvatskih snaga tijekom Domovinskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine. Ova operacija nije značila samo oslobađanje okupiranih područja Hercegovine i grada Mostara, nego je predstavljala ključni trenutak u zaustavljanju planova velikosrpske agresije koja je prijetila opstanku hrvatskog naroda u Hercegovini te sigurnosti juga Republike Hrvatske.
Da bi se razumjela važnost „Lipanjskih zora“, potrebno je sagledati širi vojno-politički kontekst raspada bivše Jugoslavije i priprema koje su srpske političke i vojne strukture provodile godinama prije otvorene agresije. Reorganizacijom Jugoslavenske narodne armije, razoružavanjem teritorijalne obrane republika te postupnim zauzimanjem strateških položaja u Hercegovini, stvarani su preduvjeti za ostvarenje projekta Velike Srbije.
U takvim okolnostima hrvatski narod u Hercegovini bio je prisiljen organizirati vlastitu obranu. Zahvaljujući odlučnosti lokalnog stanovništva, kriznih stožera, dragovoljaca, Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatskih obrambenih snaga i Hrvatske vojske, stvoreni su uvjeti za izvođenje prve velike oslobodilačke operacije na području Bosne i Hercegovine. Uspjeh „Lipanjskih zora“ trajno je promijenio odnos snaga na južnom bojištu te postavio temelje za kasnije pobjede koje su dovele do oslobađanja juga Hrvatske i obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
U nastavku donosimo osvrt umirovljenog general-bojnika Ivice Jerkića o pripremama, tijeku i značaju operacije „Lipanjske zore“, jedne od najsvjetlijih stranica novije hrvatske povijesti.
Završne pripreme srpske strane za vojnu kampanju
Reorganiziranje tzv. JNA i TO iz armijskog u vojišni sustav u prosincu 1988. kroz plan „Jedinstvo“ (tri vojne oblasti i jedna vojno pomorska oblast, gdje je granica između 1. i 5. vojne oblasti išla linijom Virovitica – Karlovac), istovremeno promjene u zapovjednom vrhu JNA i prekvalificiranje postrojbi u zapadnim republikama, promjena doktrine i uvođenje termina „unutarnji neprijatelj“ što je JNA omogućilo djelovanje protiv onih unutar zemlje koji ne misle isto i protiv kojih će izvršiti agresiju, oduzimanje oružja TO Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine sredinom 1990, paljenje i okupiranje sela Uništa u općini Bosansko Grahovo u svibnju 1991, i prvo rat u Sloveniji a onda brutalna agresija na Hrvatsku dali su naslutiti da se isti scenarij sprema i u BiH. A kada su srpski rezervisti 19. rujna 1991. stigli u Mostar, zauzeli dominantne objekte iznad grada, rasporedili se po dubravskoj visoravni, na Krivodolu i Slipčićima te kada su 01. listopada 1991. razorili selo Ravno bilo je jasno da ideja stvaranja velike Srbije prelazi u realizaciju vojnom kampanjom. U konceptu vojne kampanje srpska strana je imala za cilj ovladati dolinom Neretve, zauzeti luku Ploče,izolirati jug Hrvatske te zauzeti Dubrovnik. U srpskim planovima ovaj zadatak je dobila :
Operativna grupa 2 (OG-2): 37. korpus (užički), 2. korpus (titogradski) i snage 9. vojnopomorskog sektora (VPS) u Boki Kotorskoj, 10. motorizirana brigada (mostarska) iz sastava 7. korpusa (sarajevskog), ojačane postrojbama TO, četnicima i dragovoljcima, ukupne jačine oko 25000 pripadnika, imale su već spomenutu zadaću ovladati preko Hercegovine, te dolinom i ušćem rijeke Neretve, južnom Dalmacijom s Dubrovnikom.
Odgovor Hrvata Hercegovine
Hrvati Hercegovine, svjesni događanja, prvo zaustavljaju veliku kolonu tenkova i oklopnih vozila 07. svibnja 1991. u Pologu, mjestu između Mostara i Širokog Brijega, nakon čega u jesen 1991. na temeljima pričuvnog sastava policije i postojećih štabova TO ustrojavaju općinske krizne stožere i prve naoružane postrojbe koje će kasnije biti u sastavu HVO-a ( utemeljeno 08. travnja 1992.). U koordinacij sa HV-om južno od Čapljine, pa preko Čitluka (kanjon Neretve od Šurmanaca, preko Krućevića i Blizanaca), zatim Slipčića ,Krivodola sve do Galca, Planinice i Bijelog poljauspostavljena je crta obrane u dodiru s neprijateljskim snagama.
Od listopada 1991. agresor se utvrđivao, zauzimao dominantne topografske objekte u dolini rijeke Neretve, izviđao i planirao sljedeće operacije prema zapadu. Istovremeno novo-pristigle neprijateljske snage su neprekidno stvarale provokacije i incidente kako na okupiranim područjima tako i na crti razgraničenja.
Početkom travnja 1992., kako bi Hrvate odvratili od obrambenih nakana, srpske snage kreću sa svakodnevnim granatiranjem i raketiranjem a onda uključuju i zrakoplove te raketiraju iz zraka Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk, Čapljinu, Grude i Neum sa tragičnim posljedicama posebno 7. travnja kada je poginulo šest osoba u Širokom Brijegu, a 08. svibnja u Čitluku jedna osoba dok je više osoba ranjeno.
U takvim okolnostima, nakon stabiliziranja bojišnice u sjeverozapadnoj Hercegovini te u dolini rijeke Neretve stvorili su se uvjeti za izvođenje prve uspješne napadne operacije hrvatskih snaga u BiH (HVO, HV i HOS), operacije „Čagalj“ i „Orlovac“ (u narodu žive kao Lipanjske zore). Ali da bi se dogodila jedna takva operacija treba spomenuti ogroman značaj bitke za „Stolove“, prijevoj između Stoca i Neuma kada su hrvatske postrojbe zaustavile neprijatelja (od 10. do 13. travnja 1992.) i spriječile zauzimanje Neuma i prodor prema Metkoviću i Pločama kao i zauzimanje prve vojarne JNA u BiH, a to je bila vojarna „Miro Popara“ u Čaljini (23. travnja 1992.).
Operacija „Čagalj“
Zapovijed za napadnu operaciju „Čagalj“ izdao je general Janko Bobetko, 28.svibnja 1992. s početkom 7. lipnja u 4:00 sata. Za provedbu gore navedene zamisli formirane su dvije borbene grupe (BG-1 i BG-2) i taktička grupa (TG-2) uz samostalnu postrojbu „Božanovi“ kasnije PPN Ludvig Pavlović. U svakoj borbenoj grupi formirano je po 6 borbenih skupina jačine od 20-40 vojnika, sa zadaćom ubacivanja u neprijateljske redove u dubinu 3-4 km, sa precizno datom zadaćom o eliminaciji određenih ciljeva. U sastavu BG-1 uz postrojbe 1. brigade HVO Čapljina, diverzantski vod Grude,diverzantske postrojbe HV razine voda, postrojbe HOS bio je i sastav diverzantskog odreda Čitluk sa zapovjednikom Milenkom Dugandžićem Midžom koji je forsirao rijeku Neretvu u Ševaš Njivama. U sastavu BG-2 je bio dio 156. br. HV, postrojbe 1. brigade HVO Čapljina, HOS i diverzantske postrojbe HV razine voda). U sastavu TG-2 je bio dio 116 br. HV sa bojnom Stolac). Potporu operaciji su davale snage na crti dodira te snage borbene i servisne potpore.
Napomena: Temeljem člana 51. Povelje UN-a Hrvatska je imala legitimno pravo da sa dijelom postrojbi HV-a odbija napade sa teritorija BiH na svoj međunarodno priznati teritorij radi preventivne samoobrane!
U operaciji „Čagalj“, uz forsiranje rijeke Neretve i uspostavu mostobrana, razbijen je neprijatelj na lijevoj obali rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano naseljima Tasovčići, Prebilovci i Klepci, dubravskom visoravni, a 13. lipnja oslobođen je grad Stolac. U nastavku borbenih djelovanja hrvatske postrojbe zaposjedaju crtu bojišnice: s. Rotimlja – Trijebanj- Hodovo – Komanje brdo – Begovina- Basilije – Uzinovići – Njivice – Poplat, koja se nije mjenjala do kraja rata. Vrijeme provedbe bojnih djelovanja 7-26. lipnja.
Operacija „Orlovac“
Na početnom uspjehu operacije „Čagalj“ planira se i izvodi nastavak operacijom „Orlovac „ (kojom zapovijeda general Slobodan Praljak i koja je započela 11. lipnja 1992.) koja donosi oslobađanje grada Mostara, Bijelog polja , Podveležja i dostizanje crte na vrhu planine Velež (TV odašiljač).
Postrojbe koje su izvele operaciju „Orlovac“ kao i ostale zadaće do 26. lipnja na širem mostarskom području: Kažnjenička bojna, Poskok bojna Široki Brijeg, Mostarske bojne: (1. bojna Bijelo polje, 2. bojna Rudnik, 3. bojna Cim, 4. bojna Tihomir Mišić, 5. bojna Ilići, 6. bojna Kruševo, 7. bojna Gnojnice), 3. bojna Široki Brijeg, 4/4. gbr HV, sastav Pričuvnog MUP Čitluk, VP HVO, Samostalni mostarski bataljun, Satnija Beta, Satnija Buna, Satnija Orlac, HOS, Topništvo HVO (topovi 130, topovi 76 B1, topovi 76 ZIS, haubice 122 D3, VBR 128 PLAMEN, LRL 128 i MB 120), i ostale pod stožerne postrojbe.
Vremenski okvir Operacije „Orlovac“ :
– Neutraliziranje isturene obrane neprijatelja na nizu kota zapadno od Mostara, zauzimanje vojnih objekata aerodroma i heliodroma, vojne industrije „Soko“,te cijelokupnog Mostarskog polja sa većim naseljima Bunom i Blagajem. Od 11-18. lipnja.
– Borbe u gradu Mostaru, forsiranje r. Neretve, zauzimanje vojarni Sjeverni i Južni logor, vojarne Konak, te oslobađanje grada Mostara u vremenu od 14-20. lipnja 1992.
– Na području sjeverno od Mostara, težištem na Bijelo Polje, borbe su vođene u periodu od 15 – 21. lipnja.
– U Podveležju i na Veležu najteže borbe su vođene od 20 – 26. lipnja 1992. te zauzimanje TV odašiljača – releja
Zaključak:
Operacija „Lipanjske zore“ kojom su obuhvaćene operacije Čagalj, Orlovac i ostale zadaće i aktivnosti hrvatskih snaga na širem mostarskom području u lipnju 1992. je iznimno važna vojna operacija za hrvatski narod, jer da su se ostvarili vojni planovi srpskog agresora (OG-2 JNA) u proljeće 1992. vrlo vjerovatno bi utjecalo i na glavni pravac napada JNA, Kupres-Livno-Split. Ostvarenjem ovog plana Hrvatska bi bila dovedena u vrlo nepovoljan vojno-politički položaj, primorana na pregovore, možda kapitulaciju i poraz, a Hrvati u BiH, posebno u Hercegovini, bi nestali kao politički narod.
Ključno za operaciju „Lipanjske zore“:
– Odbacivanjem srpskih vojnih snaga sa istočne obale rijeke Neretve srušen je temeljni srpski plan presijecanja Hrvatske na ušću Neretve, odsijecanja juga Hrvatske i zauzimanja grada Dubrovnika, kao i onemogućavanja sinkroniziranog djelovanja sa glavnim snagama na pravcu Kupres – Livno – Split,
– Odbacivanjem srpskih snaga sa lijeve obale rijeke Neretve na pozicije obronaka planine Hrgud, sjeverno Stjepan Križ, Kamena, Podveležje, neprijatelju je onemogućeno granatiranje Čapljine, Čitluka, Ljubuškog i Širokog Brijega,
– Oslobađanjem Stoca, dubravske visoravni, okupiranih područja Čapljine, grada Mostara osiguran je bok Hrvatskoj vojsci na južnom bojištu i time stvoreni uvjeti za uspjeh operacije „Tigar“ odnosno potpuno oslobađanje juga Hrvatske sa gradom Dubrovnikom,
– Oslobođen ogromni prostor od oko 600 kilometara četvornih,
– Oslobođene vojarne Sjeverni logor, Južni logor, Heliodrom, Gubavica i Konak te skladišta streljiva Gabela i Baćevići,
– Prezentirana sposobnost forsiranja rijeke Neretve (korištenje čamaca i priručnih sredstava) uz uspostavu mostobrana, čime se potvrdilo „iznenađenje“ kao jedno od temeljnih načela ratovanja,
– Pokazana sposobnost zauzimanja dominantnih i utvrđenih kota i objekata (Brdo iznad Klepaca, Hotanj, Hum, Orlovac, TV odašiljač na planini Velež),
– Korištenje manjih borbenih grupa (20-40), mobilne i lako naoružane pješačkim i protuoklopnim naoružanjem što je omogućilo napad iz više pravaca i time neprijatelja potpuno dezorijentiralo,
– Deblokiran i oslobođen grad Mostar,
– Značaj jedinstva zapovijedanja, koordiniranog djelovanja te održavanja tempa napada koji su uz spomenute postrojbe za napadna djelovanja omogućile i postrojbe na crti dodira (postrojbe iz Čapljine, Ljubuškog, Čitluka, Mostara i Širokog Brijega) koje su dijelom preuzimale dostignute crte oslobođenog prostora (npr. satnija bojne Brotnjo preuzela crtu obrane u selu Lokve),
– Dobiveno ogromno samopouzdanje u snagu HVO-a, i spremnost za obranu i buduće vojne operacije.
U operaciji „Lipanjske zore“ (uključujući borbena djelovanja u Podveležju do 10. srpnja) poginulo je 68 vitezova, a među njima i Dragan Luburić iz Čitluka (07. lipnja kod groblja u Ševaš njivama), a više stotina pripadnika hrvatskih postrojbi je ranjeno.
Pri preuzimanju teksta, obvezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.
