Sveto pismo Josipa spominje po imenu više od dvanaest puta, no samo jednom navodi njegovo zanimanje. Osim toga, ne bilježi ni jednu njegovu izgovorenu riječ niti donosi podatke o kraju njegova života.
Na Međunarodni praznik rada, 1. svibnja, Katolička Crkva slavi spomendan svetog Josipa Radnika. Riječ je o istom svetom Josipu iz Evanđelja, zaručniku Blažene Djevice Marije, čiji se blagdan tradicionalno obilježava 19. ožujka. No, zašto ga Crkva slavi dvaput – i to upravo na dan posvećen radu?
Blagdan svetog Josipa Radnika u liturgijski kalendar uveo je 1955. godine papa Pio XII., određujući da se slavi 1. svibnja – na dan koji je, kako je istaknuo, “radnički svijet izabrao za svoj praznik”. Naime, već 1889. godine Druga internacionala proglasila je 1. svibnja svjetskim danom radništva.
Te iste godine, papa Leon XIII. objavio je encikliku Quamquam pluries, u kojoj je radnike i sve koji žive skromno pozvao da u svetom Josipu prepoznaju uzor i primjer. Kako navode na mrežnim stranicama župe svetog Josipa Radnika iz zagrebačkih Gajnica, Novi zavjet tek na jednom mjestu izričito spominje Josipovo zanimanje.
U Matejevu evanđelju nalazimo jedini izričit spomen Josipova zanimanja. Opisujući Isusov povratak u Nazaret, evanđelist piše: „Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin?’” (Mt 13,54). Iako se Josip u Svetom pismu spominje po imenu više od dvanaest puta, njegova je profesija navedena samo jednom. Niti jedna njegova riječ nije zabilježena, kao ni pojedinosti o njegovoj smrti.
Budući da je bio tesar, čini se razumljivim što je upravo sveti Josip proglašen zaštitnikom radnika. No, to je tek površno tumačenje. Primjerice, u Svetom pismu apostol Pavao se više puta opisuje kao manualni radnik – čak sedam puta. Sam piše kako se “danju i noću mučio radeći” (usp. 1 Sol 2,9). Ipak, Crkva nije Pavla, nego Josipa postavila za uzor radnika.
Time Crkva želi poručiti da Josipov rad nije bio samo fizički trud, već izraz vjernog i predanog služenja Božjem naumu. Njegovo svakodnevno djelovanje bilo je oblik sudjelovanja u otajstvu utjelovljenja i djelu otkupljenja, u tihoj, ali dubokoj poslušnosti volji Božjoj.
A upravo to trebao bi biti smisao rada svakog kršćanina – rad kao oblik apostolske službe, sudjelovanje u Kristovu djelu spasenja. Kako ističu iz župe sv. Josipa, papa Pio XII. pri uvođenju blagdana sv. Josipa Radnika imao je na umu „tiho i vjerno posvećivanje svakodnevnom radu“, baš poput svetog Josipa – najvećeg među šutljivcima i sveca kojeg nadvisuje jedino Blažena Djevica Marija.
Pio XII. nije se ustručavao svetog Josipa nazvati „najčistijim, najsvetijim i najuzvišenijim među svim Božjim stvorenjima“. Taj duhovni div i uzor svetosti bio je, jednostavno – tesar. Drvodjelja. Radnik.
