Jedna od najvećih tragedija hrvatskog naroda započela je 15. svibnja 1945. godine na poljima kraj Bleiburga, mjesta u austrijskoj pokrajini Koruškoj, nedaleko od slovensko-austrijske granice. Toga se dana velik broj hrvatskih vojnika i civila, koji su se povlačili pred Jugoslavenskom armijom, pokušao predati britanskim snagama.
Među njima su bili pripadnici vojske NDH, ustaše i domobrani, ali i brojni civili – žene, djeca i stariji ljudi – koji su napustili svoje domove strahujući od odmazde nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Njihovo povlačenje prema Austriji završilo je na Bleiburškom polju, gdje su se nadali zaštiti savezničkih snaga.
Prema dostupnim svjedočanstvima, britanske snage odbile su prihvatiti predaju te su hrvatske vojnike i civile prepustile partizanima. Nakon pregovora o predaji, vojnicima je naređeno da odlože oružje. Istaknute su bijele zastave, a kolone ljudi ostale su nenaoružane i nezaštićene.
Uslijedili su događaji koji su ostali duboko urezani u hrvatsko kolektivno sjećanje. Prema svjedočanstvima preživjelih, nakon povlačenja britanskih snaga partizani su otvorili vatru na okupljene vojnike i civile. Dio ljudi stradao je na Bleiburškom polju, dok su preživjeli potom prisilno vraćeni prema Jugoslaviji.
Time je započeo Križni put – niz prisilnih marševa, zarobljeničkih kolona, likvidacija i stradanja koji su trajali mjesecima nakon završetka rata. Preživjeli su prolazili kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Makedoniju, a mnogi nikada nisu dočekali povratak svojim domovima.
Točan broj žrtava Bleiburga i Križnog puta nikada nije precizno utvrđen. Povjesničari i istraživači navode različite procjene, a upravo ta nepoznanica dodatno naglašava težinu ove tragedije. Bleiburg je zato ostao simbol stradanja, patnje i nepravde, ali i trajnog poziva na istinu, dostojanstveno sjećanje i molitvu za sve nevine žrtve.
Danas, više od osam desetljeća kasnije, Bleiburg i Križni put zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Sjećanje na žrtve obvezuje na očuvanje istine, poštovanje prema stradalima i odgovoran odnos prema prošlosti, piše Dražen Krajcar.
