INTERVJU Milorad Prusina: Od školskih igrališta do europskih uspjeha broćanskog sporta

Milorad Prusina, sportski suradnik portala Brotnjo.ba, jedan je od važnijih svjedoka i aktivnih sudionika razvoja organiziranog sporta u općini Čitluk. Kroz dugogodišnji rad kao učitelj tjelesnog odgoja, trener, klupski djelatnik i tajnik Športskog saveza Brotnja, bio je dio gotovo svih ključnih trenutaka — od skromnih početaka na školskim igralištima do velikih uspjeha poput europskih nastupa HNK Brotnjo i HKK Brotnjo.

U razgovoru koji slijedi prisjećamo se početaka broćanskog sporta, ljudi koji su ga gradili i vrijednosti koje su ga oblikovale, ali i otkrivamo što Milorada Prusinu i danas, i u mirovini, vraća na kultne Bare.

Gospodine Prusina, zaposlili ste se u Osnovnoj školi u Čitluku 1980. godine. Kakvo je bilo stanje sporta kada ste tek počeli raditi?

Zapošljavanjem u Osnovnu školu u Čitluku 1980. godine kroz nastavu tjelesnog odgoja, kao mlad, pun elana i volje za rad, odmah sam uočio da su djeca motivirana i nadarena za nastavne programske sportske aktivnosti. S ove distance sada vidim razliku ondašnje djece po morfološkom izgledu, urođenim i izgrađenim fizičkim predispozicijama i sadašnjih njihovih vršnjaka koji imaju drugačije životne i radne navike, a posebno u načinu korištenja slobodnog vremena kroz kretanje i igru. Kroz nastavu se vidio veliki interes dječaka za nogomet i košarku, a djevojčica za odbojku, gimnastiku i atletiku. Posebno je to bilo izraženo kroz organizaciju razrednih i međuškolskih turnira u nogometu, kao i turnira u košarci na razini regije. Sve u svemu, kroz protok vremena, veliki broj te djece uključio se u vježbanje i treniranje u klubove koji su postojali, ali i u novoosnovane iz raznih sportskih grana — a posebno u Karate klub Brotnjo koji je postao “kultni sport” u Brotnju. Posebno se dalo primijetiti da su djeca iz dijela Brotnja koji gravitiraju Čerinu imala izražene predispozicije za atletiku i karate.

Često se govori o “Seoskoj ligi” kao ishodištu organiziranog sporta u Brotnju. Možete li nam reći nešto više o tome?

Posebno sam bio ugodno iznenađen sportskim aktivnostima u široj lokalnoj zajednici kroz igranje tradicionalne i veoma popularne “Seoske nogometne lige” u velikom nogometu, koja se organizirala već od 1956. godine i trajala je do prvih par osamdesetih. Također su se odvijala neslužbena amaterska atletska natjecanja, a posebno neko vrijeme “Čitlučka ulična trka” na kojoj se pokazala sposobnost nadarenih i “samoučkih” trkača — među kojima se posebno isticao Marijan Bulić.

Koji su klubovi tada djelovali u općini i kakva je bila infrastruktura?

Tada su u općini postojale organizirane sportske aktivnosti kroz pet klubova: Nogometni klub “Brotnjo” (1960.), Kuglački klub “Čitluk” (1975.), Košarkaški klub “Brotnjo” (1977.), Karate klub “Brotnjo” (1979.), Karate klub “Mladost” Čerin (1980.), Nogometni klub “Blatnica” (1958.), a kasnije se do Domovinskog rata osnivaju Rukometni i Teniski klub “Međugorje” (1988.). Vidljivo je da je prva službena sportska udruga — klub u općini Čitluk bio Nogometni klub Blatnica iz 1958. godine, koji je djelovao s prekidima. U općini su uvjeti za sportske aktivnosti bili skromni — s dvije male školske dvorane u Čitluku i Čerinu gdje se počeo vježbati karate, uz dva školska igrališta. Zanimljivo je da je školsko igralište u Čitluku bilo glavno “kultno okupljalište” gdje se “po cijeli dan igralo loptom” — prije škole, za vrijeme nastave, a posebno je bilo “prebukirano” poslijepodne kada su dolazili igrači i rekreativci koji su tada imali popularni naziv “čaršijaši”: Ante Erić, Tomba, Mirko Prce, Godra Korać, Sula, Đoka, Šojka, Peda, Manja, Ćima, Krešo, Cica, prof. Stojić, Unana, Beli Rus, Steka, Frico, Tonćo Jurić, Blaž Marinčić, Geza, Mikeza, Seja, Risko, Masija, Jopa, Daki, Zela, Ćava, Bućela, Kono, Beljo, Nidžo. Uz teren je često bio i “zaštitni nogometni znak” u Brotnju — Zdravko Juričić Barabić, koji je o svom trošku vodio sve te “haklere” na razne turnire koji su tada bili u modi, kako po selima, tako i u bližoj okolici. Kasnije je od tih igrača stvorena ekipa koja je nastupala na prestižnoj “Kutiji šibica” u Zagrebu. Ostao je zapisan veliki povijesni uspjeh na tom turniru — naš golman Tihomir Sulić Sula s ekipom “Čarli” postao je prvak.Treba reći da je tada bilo veoma popularno i kuglanje, koje se masovnije počelo igrati u novoj kuglani u hotelu I, u kojoj su ponikli kvalitetni kuglači KK Čitluk. Svakako da su izgradnjom prostorije kluba (svlačionica) i novog suvremenijeg terena s drenažom na Barama, nogometaši Brotnja dobili odlične uvjete za rad, što se ubrzo pokazalo na masovnosti i kvaliteti ekipe. Za sportsku infrastrukturu bilo je značajno i izgradnja rukometnog terena na Krstinama u Međugorju, gdje je započeo rad Rukometnog kluba “Međugorje”. Na kraju, najveće značenje imala je izgradnja privatnog(!) teniskog terena na Krstinama, čiji je inicijator bio Žarko Dodog Žare, koji je “naslutio” uspjeh, iako su mnogi bili skeptici kada je tenis bio u pitanju.

Koji su se sportaši u to rano doba isticali i o kojima se pričalo?

Moram spomenuti da su se u to vrijeme isticala imena sportaša i sportskih djelatnika u početnim sportskim aktivnostima, kako u rekreaciji, tako i u klubovima u Brotnju: Mate Petrušić — svestrani sportaš, Tomo Šakota — boksač, Žara Ostojić — kuglač, Nikola Ćorić Nitola — golman, Zdravko Ostojić Zela — nogometaš, Bruno Pinjuh — boksač, Zdenko Božić — košarkaš, Valentin Ćorić Vale — karatist, Marijan Bulić — atletičar, Grgo Luburić — karate, Bože Gagro — atletičar, Žarko Dodig — rukomet i tenis. Posebno treba naglasiti da je tada već započeo profesionalnu nogometnu karijeru Davor Juričić Šojka, te tako postao prvi profesionalni sportaš — nogometaš iz Čitluka, a ubrzo iza njega i Predrag Jurić Peda.

Kada ste osobno preuzeli aktivniju ulogu u sportu — i što pamtite iz tih prvih trenerskih dana?

Moja sportska aktivnost kao trenera, igrača i dužnosnika započinje u Nogometnom klubu “Brotnjo” u sezoni 1983./84., kada sam postavljen za trenera. To ljeto okupila se nadarena i kvalitetna ekipa iskusnih i mlađih igrača na čelu s kapetanom i nogometnom institucijom Zdravkom Ostojićem Zelom. Tu je bio i odlični golman Tihomir Sulić Sula, Mario Prskalo Unana — po meni najveći talent u Brotnju — Krešo Ostojić, Marko Turudić, Milenko Beljo, a posebno dva tada veoma mlada igrača: Josip Marinčić Jopa i Darko Markota Daki. Te sezone osvojili smo drugo mjesto u Hercegovačkoj zoni iza Hercegovca, iako smo veći dio sezone bili prvi na tablici. S tom ekipom mislim da je započelo razdoblje uspona kluba te su u narednim sezonama nastavljeni dobri rezultati i nastupi novih generacija igrača — i sam sam neko vrijeme igrao. Inače, opće je mišljenje da je Brotnjo imalo kvalitetu u igračkom kadru i odličan teren — travnjak — da nastupi u višem rangu, ali je izostala potrebna podrška šire zajednice.

Kako je sport u Brotnju prošao kroz ratno i poslijeratno razdoblje?

Odmah po smirivanju ratnih djelovanja došlo je do pokretanja sportskih aktivnosti klubova i okupljanja djece i mladih. Neko vrijeme bili smo iz škola angažirani pa sam bio u počecima rada Rukometnog kluba Međugorje, gdje se spontano formirala jedna nadarena mlada generacija učenika iz srednje škole, koji su kasnije nastavili aktivno igrati rukomet po klubovima — a najpoznatiji je Dragan Ćavar. Ubrzo su stvoreni uvjeti za rad i Nogometnog kluba “Brotnjo”, koji je s novim predsjednikom Marinkom Sulićem Minom i potpredsjednikom Vlatkom Barbarićem imao cilj napraviti kvalitetnu ekipu i krenuti u izgradnju tribine za gledatelje. Uključio sam se u rad prve momčadi uz vođenje juniora — jedne odlične i nadarene ekipe srednjoškolaca — i prava je šteta što su kasnije propustili priliku u seniorima. Tu su se isticali vratar Vladimir Markotić, Goran Bevanda, Marko Miličević, Elvis Ćorić, Rino Medić, Darko Planinić Ziko, Branko Boras.Nakon toga, na poziv novog predsjednika kluba Nike Dodiga, u drugom proljetnom dijelu sezone 1996./97. postavljen sam za trenera prve momčadi koja je tada nastupala u Drugoj ligi Herceg-Bosne, s ciljem ulaska u Prvu ligu. Taj dio polusezone odigrali smo odlično — uz rezultat od 10 pobjeda i jednog neodlučenog — osvajamo prvo mjesto i ostvarujemo ulazak u viši rang. Svakako ističem i svog pomoćnika Pavišu Sivrića, te aktivnost uprave, posebno direktora Tonće Jurića, koji su nam osigurali zimske pripreme u Baškom Polju. Igračka baza bila je kvalitetna — mješavina domaćih i igrača iz Mostara, Čapljine i okolice. Te sezone briljirali su Mario Prskalo Unana, vratar Tihomir Sulić Sula, Željko Miloš, Valentin Karlušić te tada mladi Denis Ćorić.

A onda dolazi 1997. godina i europski sjaj NK Brotnjo. Možete nam ispričati o tome?

Prekretnica u mojim sportskim aktivnostima bio je poziv 1997. godine od novog predsjednika Nogometnog kluba “Brotnjo” — mogu slobodno reći: vizionara — Ivana Medića Iće, da preuzmem organizaciju stručnog sportsko-tehničkog segmenta kluba. To je za mene bio veliki izazov i čast, posebno što je tada klub postavio cilj: stvaranje kvalitetne prve momčadi s jakim stručnim stožerom, kvalitetnog omladinskog pogona te izgradnja moderne tribine i okoliša Stadiona “Bare”. Svjedoci smo da je sve pobrojano ostvarivano kontinuirano u šest godina. Svima nam je poznato što je klub u tom razdoblju postigao — od prvog prvaka Bosne i Hercegovine do tri europska nastupa. U tom razdoblju veliki doprinos u radu kluba dao je i direktor pokojni Ivan Bencun, kao i ostali članovi Upravnog odbora kluba.

Nakon toga preuzimate ulogu u Športskom savezu Brotnja. Što je to donijelo sportu općine?

Zbog objektivnih razloga i okolnosti koje su nastupile u radu kluba, 2003. godine prešao sam na mjesto tajnika Športskog saveza “Brotnja” Čitluk, koji je utemeljen 1999. kao krovna sportska organizacija — dobro ustrojena od sportskog djelatnika, tajnika Brune Pinjuha. U savezu je tada bilo sedam aktivnih klubova članica, a narednih su se godina počele osnivati nove sportske grane — klubovi — kojih sada imamo ukupno 16 stabilnih, koje vode istinski sportski entuzijasti i pozitivne osobe.

Govorili ste o “Seoskoj ligi” kao tradiciji iz 1956. Je li ta tradicija obnovljena?

Značajno je naglasiti da je 2003. godine Športski savez utemeljio Malonogometnu ligu mjesnih zajednica općine Čitluk kao nastavak te tradicije, i pokazalo se da Brotnjaci vole sportske aktivnosti — a posebno uspjeh svoje lokalne zajednice. Taj je događaj postao mjesto okupljanja i druženja svih generacija, a značajno je naglasiti da je liga potaknula izgradnju novih terena i sportskih centara u gotovo svim mjesnim zajednicama.

Tko su, po vama, vrhunski sportaši koji su izrasli iz tog dugogodišnjeg sportskog napora u Brotnju?

Ovim sam zaokružio vremenski sportski “kotačić” cjelokupnog sporta u Brotnju, koji je i započeo “Seoskom ligom” 1956. godine. Sva imena koja sam naveo bila su početak i put, a za nastavak sportskih uspjeha i radosti koji su nam polučili, odgovorni su naši vrhunski sportaši: Zoran Planinić, Domagoj Pinjuh, Bariša Krasić, Marin Čilić, Ivan Dodig, Mario i Danijel Vučić, Mate Odak, Pero Vučić, Mateo Sušić, Jelena Pehar, Marin Šego, Andrija Stipanović, Ivica Zubac, Ivan Martinac — a i trenutačno nastavljaju novi kvalitetni mladi sportaši.

Istaknuli ste dvojicu kao posebno zaslužne za sportski procvat krajem 90-ih. O kome se radi?

Na kraju bih posebno istaknuo činjenicu da je za veliku ekspanziju sporta u općini Čitluk krajem 90-ih i početkom 2000-ih nemjerljiv doprinos dvojice Brotnjaka — vizionara i, kako se pokazalo, sportskih entuzijasta — Brune Stojića, predsjednika HKK Brotnjo, i Ivana Medića, predsjednika HNK Brotnjo-Čitluk. Oni su u to vrijeme i u takvim okolnostima, sa suradnicima, izgradili novu sportsku infrastrukturu: Gradsku sportsku dvoranu i Stadion “Bare”, u kojima su izrasla dva kvalitetna europska kluba s odličnim rezultatima koji su uveseljavali sve ljubitelje sporta u Brotnju i šire. Uz njih bih spomenuo i pokojnog Božu Gagru, koji je kao bivši atletičar, profesor sporta i gospodarstvenik dao veliki doprinos sportu kroz izgradnju atletske “tartan” staze na Stadionu Bare, na kojoj se već godinama stvaraju uspješni atletičari.

Što ostaje kao baština svega toga, i što nedostaje sportu Čitluka danas?

Sada se pokazuje da to ostaje veliki zalog za dobre uvjete i daljnji rad svih klubova, kojima sada nedostaju takve osobe — ili više njih — da se stvori pozitivna atmosfera i lokalna pripadnost uz želju i sposobnost za nove uspješne rezultate naših seniorskih ekipa. Treba istaknuti i da je o svemu gore navedenom podrobnije napisano u knjigama o sportu u Brotnju, autora Brune Pinjuha, te u nekoliko knjiga novinarke Tanje Vučić. Veliki doprinos dali su i novinari Marijan Manja Sivrić i Mile Pavlović, a ranije Ante Erić, koji su sve europske uspjehe košarke i nogometa, te i ostale, detaljno pratili u tiskovinama. Posebno moram reći da Čitluku kao općinskom središtu nedostaje jedan vanjski polivalentni sportski centar za male sportove — za školsku nastavu, sportsku rekreaciju i eventualne priredbe, a posebno da se tu odigra jedan tjedan završnice naše Lige MZ. Realno, najprikladnija lokacija jest ona pored dvorane Srednje škole fra Slavka Barbarića.

Na kraju — gdje ste sada, i kako gledate na sve ono što ste učinili za sport u Brotnju?

Moj sportski put započeo je davno na Barama, i evo — zadnje tri godine otkako sam u mirovini, tu i dalje nastavljam “nogometni vijek” u HNK Brotnjo-Čitluk, zajedno s ostalim veoma aktivnim i vrijednim članovima uprave kluba. Glavni nam je cilj da klub ima svih pet natjecateljskih momčadi i Školu nogometa, konkurentne seniore pri vrhu tablice, te kvalitetan rad educiranih osmero trenera — naših bivših igrača. Poboljšanje uvjeta rada ostvarit će se do kraja tekuće godine kroz teren s umjetnom travom u Krehin Gracu, na pomoćnom terenu kluba, te uređenje pomoćnog terena i pratećeg prostora na Stadionu Bare.

Upućujem iskrenu pohvalu za pokretanje portala Brotnjo.ba te za pruženu mogućnost da podijelim ovaj osobni sadržaj. Nadam se da pritom nisam nenamjerno izostavio neke važne detalje ili imena sportaša – zaključuje Milorad Prusina.

Pri preuzimanju teksta, obvezno je navesti brotnjo.ba kao autora te dodati poveznicu na autorski članak.